Danas strašno puše vani. Grozno puše. I tako je od ovog tjedna postalo ultra hladno.
I kako se osjećam nakon punih pet mjeseci u SAD-u?
Woah, vrijeme tako brzo proleti, zar ne? Kao da je bilo jučer da sam pisala o svojim dojmovima nakon četiri mejseca!
Kad mi je neki dan cimerica rekla:"pa odeš doma nakon 10 mjeseci." sinulo mi je koliko ću u biti kratko biti ovdje.
Ljude ovdje hvata winter blues i dosta njih je deprimirano ili nervozno i to počinje utjecati na me. :/ ugh. Ali znate što je fora? Imamo Health center (gdje su medicinske sestre i gdje idete kad se ne osjećate dobro, jelte) i u njemu postoji lampa s umjetnim sunčanim svjetlom :D Mislim da ću ga uskoro posjetiti. Fali mi sunce.
Inače, što sam do sada naučila?
Više o prijateljstvu, više o odnosima s ljudima, više engleskog :p, kako pisati eseje, kako samu sebe podučiti matematiku, kolika količina hrane mi je zapravo potrebna (dobro, tu još treba rada :p), nešto o kineskom pismu i jeziku, o korejskom pismu, više njemačkih riječi :p, kako se nositi s problemima, što učiniti u određenim situacijama...
Toliko iskustava, toliko toga za ispričati, a ne znam odakle početi. Za sada sigurno znam da će mi toliko toga odavde faliti kad se vratim u Hrvatsku iako često prigovaram. Otkrila sam neku novu hranu koja mi se beskrajno sviđa, a nema šanse da ju nađem u Hrvatskoj. Počela sam jesti više azijske hrane (yummy), otkrila sam nove načine zabave, iako još treba puno rada u "kako se zabaviti u izoliranom mjestu :p". Uvijek nastojim zadržati optimizam jer, kad se vratim, ne želim se sjetiti ove godine i sjećati se svog lošeg raspoloženja. Ma koliko da bilo teško s vremena na vrijeme, uvijek se nastojim uzdići iznad toga i pokušati gledati na svjetliju stranu. (Moram priznati da mi je Legally Blonde 2 pomogla u tim situacijama :p)
Mislim da ne mogu generalizirati jer nemam toliko iskustva i pogleda na različite aspekte američkog života a
da bih mogla takvo što ići govoriti. Ako ću nešto pamtiti, uvijek automatski pamtim dobre strane, a od loših pokušavam izvući poruku. 90% odraslih Amerikanaca koje sam upoznala su stvarno divni ljudi. Možda upoznajem rijetke, netipične, anti-stereotipne Amerikance, ali u svakom slučaju ima ih dosta oko mene i to me čini sretnom. Ono što opažam kod mladih koje upoznajem u mojoj školi jest da su razigraniji nego moje hrvatske kolege. Možda jer im je život lakši, možda jer i imaju više razloga, možda jer baš i ne poznaju patnje, možda jer ne trebaju, možda su jednostavno takvi, tko će ga znati.
No kad živite s toliko mnogo ljudi, naučite dosta o njima i otkrijete da većina ljudi i nisu tako loši, da se brinu za vas i da se vi brinete za njih. Naučite se slagati s ljudima, ili bar pokušati. Prevrijedno iskustvo, zasigurno.
Ako bi me tko pitao kakav bih savjet dala za one koji se spremaju za ovaj pothvat, moj bi odgovor zasigurno bio isti kao i kod svih koji su prošli kroz ovakva iskustva: Just go for it. Svijet nudi previše toga da jedna osoba ostane u jednom mjestu cijeli život. Treba se znati uzdići iznad predrasuda i straha od samog sebe i hrabro kročiti u nepoznato i novo jer će se zasigurno isplatiti :)
Jako sam zahvalna svim ljudima i okolnostima koje su mi omogućili ovo iskustvo. U sebi osjećam duboku zahvalnost jer mislim da sam narasla u različitim aspektima, otkrila toliko novih stvari i dobila toliko lijepih poznanstava. Mislim da ću ovo pamtiti jako duuuuuuugo. :)
Slike će doći kad oslobodim memoriju na laptopu, trenutno imam 384 MB :/
Post je objavljen 20.01.2007. u 23:13 sati.