Marketing
I tako to ide s tridesetgodisnjacima...
Ne mogu odoljeti, pa cu u sjecanje na posljednjih nekoliko dana navesti riječi jedne lijepe, tuzne pjesmice:
And so it is
Just like you said it would be
Life goes easy on me
Most of the time
And so it is
The shorter story
No love, no glory
No hero in her sky
And so it is
Just like you said it should be
We'll both forget the breeze
Most of the time
And so it is
The colder water
The blower's daughter
The pupil in denial
Did I say that I loathe you?
Did I say that I want to
Leave it all behind?
My mind...my mind...
'Til I find somebody new
Riječ je o pjesmici koja tako lijepo, njezno pjeva o stanovitoj gopojici, kceri puhaca... Meni tata - barem koliko mi je poznato - nije puhac, mislim da u usta nikada ni nije stavio nekakav duhacki instrument, ali stihovi vrlo odgovaraju onome sto mi se trenutno dogadja. Mozda je veza izmedju mene i te pjesme u mojoj ljubavi prema saksofonu... Ili mi je tata u nekom prethodnom zivotu bio vodja duhackog orkestra
Sve ce biti zaboravljeno, kao danasnji povjetarac. Mrzim ga i zelim... I tako to ide...
U svakom slucaju, jesam li ljuta? Nisam... Dobro, mozda malo...
Jesam li ojadjena? Nisam... Dobro, mozda malo...
Jesam li nervozna? Nisam... Dobro, mozda malo...
I tako unedogled bi moglo ici...
Ono sto sam puno... Puno sam tuzna
... Zato sto je za neke stvari osim dobre volje, osjecaja i zelje puno vazniji onaj tako banalni, blesavi, zalihnosni... TIMING 
Mislim da cemo si reci 
On i ja. I ostat ce mi, kao i prije: 
, 
i 
.
Probat cu bar ovo posljednje ciniti sto manje...
Volim zivot i volim ljude, volim buducnost i ukotvljena sam u proslosti vise od sadasnjega trenutka... Mozda je to taj grijeh za koji moram platiti?
pusa,
pipi_piaf
Post je objavljen 20.01.2007. u 21:10 sati.