Gledala sam u ledeno-plavi ocean.Podsjećao me na nebo za vrijeme najtoplijeg ljeta.Samo što je on bio hladan kao i zima koja je zarobljavala ovaj svijet i moje malo,krhko srce.Vjetar je žestoko puhao zamrzavajući kristalno-slane suze koje su tužno klizile niz moje lice.Hvatala me sjebana melankolija dok sam gledala divlji,plavi ocean i njegove velike vesele valove kako se prelijevaju jedan preko drugog,oplakujući obalu punu gromadnih i oštrih kamenjara.Nimalo nježno,obasjalo me uspavano Sunce svojim blijedim,zlatnim zrakama.Nije bilo nimalo toplo.Kao ni sivo nebo.Sve je bilo zamrznuto.Sumorno.Prazno.Uhvatio je grozan i jak osjećaj usamljenosti i praznine.Hoće li ikada ova ledena zima prestati i dati Suncu da ponovno odmrzne ovaj dugi život i svijet?Hoće li toplina,osjećaj potpunosti i vječne ljubavi doći kada zima prođe?Ako ikada potpuno ispari u našim srcima i slomljenim dušama,hoće li se vratiti na vlast i ponovno zalediti svaki dio naših tijela i dati nam beznadnost?Praznoću?Usamljenost?!Kao odgovor na ta pitanja,Bog mi je zlobno i pakosno smijući se poslao niz svoj Eden meke i velike pahulje snijega.Polako su padale niz blijedo nebo u hladni ocean još više ledeći ga.Osjećajući kako mi niz lice još uz tisuću beskonačnih suza teče hladnoće,tuga i izgubljenost zarobljavajući moje lice,tijelo,beznadno srce i uspavanu dušu...
Post je objavljen 20.01.2007. u 19:45 sati.