Osjećam se grozno. Noćas sam ga i sanjala.Hvata me jeza.
Jučer smo izašli van u četvero, sasvim slučajno (kao i obično)! Znala sam da je On oženjen, da ima 36 godina i dvoje djece, frend mi je pričao o njemu.Ništa nisam pomišljala,kamo li slutila. Izlazak je u principu bio dosadan, nismo se nešto zabavljali niti smo se dobro potočili. On je vozio (ajoj koja jurilica...), mislila sam da je čovjek na mjestu,sređenog života.Izrazito je muževan i zreo,privlačan.Njegov zahtjev da se jedna od djevojaka smjesti na suvozačevo mjesto shvatila sam kao zafrkanciju. Naravno, kako bih ja propustila vožnju u kojoj sjedim naprijed u takvoj jurilici...Tu sam se malo sjebala. Zašto??Hm...
Otišli smo u neki čudni,zamračeni lokal.Cijelu večer sam razgovarala s njim dok su se frend i frendica (uopće ne znam zašto ih tako nazivam) odlično zabavljali. Tko bi uopće pomislio da mi se neda slušat priče o maloj Nini i Emi proćelavog (doduše,vrlo naočitog) muškarca u najboljim godinama. U redu, razumijem ja filozofiju tog lika, on uživa u trenutcima, ne vjeruje u bračnu vjernost jer smo svi od krvi i mesa i zabavljat će se dok god njegova obitelj ne bude patila i trpila od tih njegovih izlazaka i druženja.
Počeo me dirati i ljubiti a ja se nisam baš nešto opirala.Zašto?? Ne znam. U isto vrijeme sam osjećala nelagodu, gađenje i neopisivu napetost i uzbuđenje. Bilo me je užasno sram. Kao da sam postala jedna od onih djevojaka s ruba društva,upitnog morala (iako sam open-minded).
Objasnila sam mu da za mene društvene norme predstavljaju oblik primitivizma isto kao i propisani okviri unutar kojih ljudi danas žive.
Objasnila sam mu i da se osjećam kao da radim nešto krivo stoga sam zamolila prijatelja da me odveze kući.
Ne znam, ima li taj moral ipak neki smisao u društvenom uređenju?? Imam li ja taj moral?
Znači li to da sam dobro odgojena ili da sam dobra osoba,savjesna i razumna?
U glavi mi odzvanjaju njegove riječi... Opusti se i uživaj, djeluj instinktivno...
Post je objavljen 20.01.2007. u 12:42 sati.