Već peti put delet-am tekst koji napišem glede ove male debate sa 1000 lica, Vladijem i Teronom.
Što god napišem ... odvuče me neka teška filozofija ljudskog bitka ( he-he, tko se sjeća pitanja iz TIPSS-a „Što je bitak?'“), mog ili tuđeg, kojom pokušavam proniknuti ... bljak.
Safatali smo se teme koja ima bezbroj opcija, uzroka, mogućih odgovora.
Ja imam odgovor za sebe: strast.
Nakon 30 godina našao sam glazbu koja mi odgovara, društvo koje mi odgovara.
Nisam baš rentabilan, zar ne?
Tjelesna strast se budi, recimo, kod svih jednako, tj. u doba puberteta, ma kad god on započeo. No, strast za glazbom ... toliko jaka da se kreneš baviti njome u bilo kom pogledu (glazbenik, plesač, kritičar, analitičar, pekar, ljekar, apotekar :-))... ima toga vezano uz glazbu) ... može se javiti ikada, ali i nikada.
Unatoč tome što nije na materinjem jeziku, što ne potiče iz podneblja moje zemlje, pa ni kontinenta, cubana budi u meni neke čudne energije, proizvodi čudno nesvjesna stanja protiv kojih se, ponekad, moram i boriti.
Mogao bih, komotno, biti primjer kako glazba nema granice svog utjecaja.
Potomci yoruba transkontinentalno me pogodili na brdovitom Balkanu drito u hipofizu. I sad ja, već u zrelim godinama, skidam rudimente, 5-strock roll-ove, guarapachangeru, bembé ... učim voy, vas, va, vamos, vaís, van ... u gluha doba noći ... i ne znam objašnjenje za to.
Ne za ovu dob.
Tako se radi kad imaš 15, 16. Sad se uživa u plodovima rada.
Ali ne i ja.
Ja ću kad budem imao 70-80.
Eto, konačno sam uspio skratiti i uobličiti epski poriv u meni kad sam krenuo pisati osvrt o temi koja se povela.
I ovo je stvarno jako kratka verzija svega što sam htio reći. Uhvatim sam sebe pitanjem „ ... pa od kud si sad na ovo došao?“ ... pa delete-am.
No znam i zašto. Jer je tema čovjek, njegov :-)) (eto mene opet – šta ti je dril, ha?) bitak.
Objasniti zašto netko uživa u destrukciji, pijančevanju, debilnom tekstu neke pjesme, umjesto u ljubavi, tekstu koji ima poruku, plesu, čist i trijezan ... ravno je samoubojstvu.
Razlika između ta dva svijeta je već u onom „živi i pusti druge da žive“. Pa koliko puta je na plesačkim stranicama upotrebljena fraza „pleši i pusti druge da plešu“?
Znači da su i među nama, no ... minorni i beznačajni.
I zato sam ponosan što sam dio ovog svijeta, normalnog svijeta, gdje imam svoje „ja“, a time nikog ne maltretiram.
I što surađujem sa svima koji žele samnom surađivati.
Što sviram sa ljudima kao što su Danko, Marijan, Saša, Spok, Hrvoje, Tomica, Mladen, Zdravko, Igor.
Što činim ljude veselim i sretnim.
To je moja strast.
Post je objavljen 20.01.2007. u 02:32 sati.