Pregled posta

1. Bila sam prošli tjedan u Grazu, obavila odličan shopping, još je ostalo nešto i za doma potrošiti, pa sam već potrošila i to. Obnovila garderobu, dodatke, vidla guzica puta... I tak. Mogla bih se naviknuti na to.

2. Počela učiti. Rokovi se bliže, imam namjeru dati barem četiri ispita u veljači, da se ne mučim (previše) u rujnu... Družim se s knjigom što je više moguće, zagrijavam se za malo žešće učenje...

3. Kako bih uspješno izvršila misiju pod točkom 2, pokušavam svesti izlaske na najmanju moguću razinu. Mogu ja to, mogu ja to... Malo prije sam došla doma, zadovoljila sam se s, ajmo reći, kavom s frendicom, tek toliko da se napričamo i pretresemo prošlotjedne događaje. Što se mora, nije teško. A-ha.

4. Pomišljam na šišanje. Malo drastičnije. Imam duuugu kosu, a htjela bih ju odrezati do brade. Samo se bojim da će mi biti žao, jer sam znala plakati i nakon šišanja vrhova. Znam da je to vama svejedno, jer mi ne možete reći što mi bolje stoji, samo toliko da znate.

5. Već neko vrijeme nisam pisala o njemu. Moram sad malo. Pospremila sam ga u kutiju. A kad ja nekog pospremim u kutiju, znači da je to to. Gotovo. Shvatila sam da više nema smisla. Nema ga odavno, ali eto, neke se kockice u mojoj glavi predugo slažu. Postalo mi je svejedno više. A čula sam jednom negdje da suprotno od ljubavi nije mržnja, već ravnodušnost. Iako, drage moje, moram vam priznati da mi je pomalo žao. Da, žao. Ne znam zašto točno, ali taj me osjećaj ljubavi ispunjavao, veselio. A sad... Sad se osjećam nekako tupo. Nije da nisam sretna, nemam se na što požaliti, ali eto, trenutno je situacija takva. Dokle... Ne znam. Ali nakon godinu dana, osjećam neku vrstu olakšanja. Zato što sam konačno shvatila da neke stvari ne mog kontrolirati, da snaga želje ipak nije dovoljna, da ne mogu uvijek dobiti što hoću... Ali vjerujem da će sve doći na svoje. Stvarno vjerujem.