Marketing
tako sretan... tako ogorčen... tako bezbrižan... tako preplašen... tako 'pun života'.... tako malen... tako nesnalažljiv... tako bolestan... tako umrtvljen... što vidiš od toga kad staneš pred ogledalo.... kako se osjećaš kad u tom presudnom trenu iz tebe počne izvirati bijes...ludilo starih rana... ožiljci se otvaraju.... jedu tvoje zdravo tijelo... jedu tvoj um, srce... tvoju dušu... gledaš sebe kako propadaš... gledaš sebe kako se pretvaraš u gomilu crva koji te izjedaju... nestaju tvoje ruke, noge... jedino što si imao u posjedu-tvoje tijelo... i to si prodao za nešto bezvrijedno... za prošlost... i to je taj virus koji te tjera na patnju, bol... grize te a svih strana... tjera te da se gledaš kako goriš od želje za životom, umirući pred ogledalom... tjera te na bezumnost... tjera te na skučenost... na mrak... u svakoj sjeni živi tvoja prošlost... u svakom kutu gledaju te dva oka, pitajući se kad ćeš odustati... primaju te za ruku... zašto ne odvratiš... zašto ju ne primiš... ne obujmiš, s poletnom radošću... pa nestao si... izgorio si u vrtlogu vlastitih rana... pojela te vlastita prošlost... gurnuo si samog sebe u bezvremenski svemir... izgorio si poput najobičnije šibice i taj bijs opet počinje izvirati iz tebe... vrući dah... prolivene suze.... za koga... za što... čemu... padaš na koljena pred kime.... pred samim sobom... jedinim čovjekom koji te može presjeći na pola i uzeti tvoje živo srce koje još kuca... jedino ti...
je li to ono što vidiš u ogledalu? to si ti... 
Post je objavljen 20.01.2007. u 01:13 sati.