Svijet i ljudi davno vidješe,
Kako rušila je Ona kamen straha,
I dok Anđeli kroz tminu hodaše,
Neka sjena me zvala svakog časa.
Upitah jednom livade stare
Kamo krenuti moram sada,
Kad puta nema kroz hodnike strave,
A u potragu za ružom krenuh mlada.
Pokloni se duša moja ruži vječnoj,
Kao da odgovor traži u rijeci tečnoj.
Vidjeh,sigurno stajahu tamo,
Kad ono neka točka bijela samo.
Svjetlost,kao da prelamala se preko zida,
Uvjeravahu me glasovi da sve je to igra,
Ali saznah ubrzo,ništa nije stvarno,
Kao niti duše,niti sjene,samo odraz jednom davno...
VIOLA
Post je objavljen 20.01.2007. u 01:03 sati.