Draga moja Draška, ne čini se meni baš da imam savršen život ovdje u Zagreb. Zajebavam se puno i možda mi jest zanimljivo ali vjeruj, samoća te dokrajči. Nije to ništa strašno ali svejedno smeta. Problem je as follows...
Prvi put u životu mrzim vikende. Osim što sam umirao u Gospodu jebakajući se po Sljemenu (tako neznatno da neću ni spominjat), shvatio sam da sam vikendima sam. Većinu vikendova. Let`s face it: ne volim izlazit na mjesta gdje je jako bučno i gdje su svi pijani. Ne volim niti podnosim alkohol. I ne želim gledat svoje prijatelje pijane. Ne želim. Ja ih želim znat onakve kakvi su dok vladaju svojim postupcima i riječima. I znam da sada ispadam nekakav prohibicionist i sl. ali jebiga, ne volim alkohol, nikad se nisam napio, nikad nisam ni uzeo više od jedne čaše šampanjca za Novu ili jedne najmanje pive u dva mjeseca (nakon kakvog pozamašnog objeda). Ne želim to, ne osjećam potrebu da "probam", uopće u svakom pogledu ne želim da me se s time maltretira.
I sada vidite da mi je izbor nekakvih večernjo-noćnih aktivnosti veoma ograničen. Jer većina ljudi koje sam upozno su vrckavi i skloni piću. A ja ukočen. Ali se otkočujem. I spreman sam počet izlazit na zaglušujuća, pijana mjesta. Ali postoji još jedan problem. A to je jebena Dubrava. Ako ostanem u gradu do jedan ujutro, realno je da ću doć doma tek u tri, tri ipo. Treba dočekat noćni autobus (nekom koincidencijom noćni tramvaj ne posjećuje ove krajeve) koji će me odvest do pola puta. A onda treba ić pješke ohoho jer, naravno, prvi bus za Miroševec vozi, zamisli, u četiri i po ujutro. A da prostite, meni se baš i ne hoda okolo po Zagrebu u sitne noćne sate.
Eto vidite. Ali ja nisam za takve izlaske. Znaš, Draška, što je meni bilo zakon? One večeri u Olive ili u Taj Mahala. To je bilo super, zakon, ma divno. I što se mene tiče moglo je potrajat do tri ujutro. Obično je završavalo oko deset, ja bi došo doma u jedanes ipo, ti u ponoća ipo... Sasvim dovoljno. A sada treba pronać ekipu ovdje kojoj se ide na pizzu i u šetnje umjesto u neki disko na rakiju. E. Gdje da to nađem, nek mi netko kaže? Tko želi poć sa mnom u Jazz Club na live music i ostat ne dulje od ponoći? I da može reć da mu nije bilo žao što si je time usro ili usrala savršeno dobar provod koji je mogo ili mogla imat u nekom bircuzu s imenom kvaziindoeuropskog podrijetla?
Sranje kroz gusto granje. Valjda će i to nadoć. A sad, da okončam ovu tiradu, o nečem drugom da kenjam. Imam problema. U vezi bloga. Moji tetka i tetak su još neopisivo ljuti što sam napiso ono što sam napiso o rodici. Iako smo se ja i rodica pomirili, oni to ne shvaćaju. I koliko čujem, tetak tu i tamo navraća da vidi što ja pišem (nadam se samo da mu srce može izdržat perverziju:). I ima problema. Tj. oni prave oko mog bloga probleme. I zajebavaju rodice. Došlo je do toga da sam ja materi reko za postojanje ovog sranja. Reko sam joj da tu svašta piše i da, ako je ikad put tu nanese, ništa ne shvati ozbiljno, ovo je samo JEDNA VELIKA ZAJEBANCIJA!!!!! Nothing more. Ovaj blog mi je odušak za svaku vrstu frustracije koja me ikad pogodila. I mater će sve ovo shvatit kao veliku zajebanciju. Malo će je šokirat kad vidi koliko sam prost jer doma nikad pred njima nisam reko ni "zajebancija" a kamoli nekoga sočno poslo u pizdu strininu. Ili poljubio nekog u guzicu:))) Ali shvatit će jer je mater mea dosta liberalna osoba. I ćaća također (nadam se:).
A za ove ostale koji ne shvaćaju... Mogu reć samo da mi je žao što ne vide da se ZAJEBAVAM!!!!!! s ovim i da se nema tko na što nešto ekstra UVRIJEDIT!!! Kvragu. Ne namjeravam mijenjat svoj karakter. If you can live with it, good. If you can`t... so be it, we grow apart... To je moja posljednja oko ove stvari. Shvatite ako možete i ostajemo isti prijatelji. Ako ne razumijete, largajte me se i ne pizdite oko sitnica ubuduće... Eto, pametnom i jedna dosta, a ne njih pedeset koliko ih ovdje ima.
Eto, istina... Miško se zabavlja sa svojim frendovima, Žutoperka je na pivi sa svojim frendovima... Jedino ja nemam niti jednog starog frenda, nekog iz Grada, s kime sam provodio sate i sate u ugodnom društvu da se večeras zajebavam s njima... Šmrc... Trunem tu u jebenoj Dubravi... Ne želim se nikome nametat, ulazit među stare krugove ljudi. Ali proći će dosta vremena dok mi novi prijatelji postanu stari... Jebiga, valjda tako to ide kad si ja... Nemojte molim vas sada počet sa sažaljevanjem, samo sam sebe smijem sažaljevat (gle sve na s...). Doći će vrijeme kad ću i ja u ovo doba biti negdje s nekim i bit će mi super. Dotad... preostaje mi da kukam...
Ostajte mi perverzno i neshvaćeno do slijedećeg puta. I hvala, Draško, i ja vas sve volim. I želio bi da ste tu, da se možemo opet onako zajedno družit, bilo bi nam SUPER. Ali jebiga, life`s a bitch... and then you die.
Post je objavljen 20.01.2007. u 00:29 sati.