Nekada pomislim kako uopće nigdje ne pripadam. Kao da u ovom svemiru uopće ne postojim. Tek sam neki zvjezdani trak koji je u sekundi osvjetlio u jednoj jedinoj nijasni nečije lice. Možda ne ni lice. Trenutno je 6 sati navečer. Ne 17.53, nego 6 sati navečer. Petak je, a ja sam još na poslu. Čekam hoće li urednik biti zadovljan mojim tekstom, upravo sam izvukla kolegu s njegova kauča koji će doći zbog toga jer mi trebaju fotke koje idu uz taj članak, slušam emisiju o zdravoj hrani Ayurvede s tim da kreteni ne znaju ni kako se to izgovara... Kod kuće me čeka perkelt od štuke, pijem 7 šalicu piva, odnsono, drugu i pol litru...
Koliko vam je vaš posao važan?
Da razjasnimo neke stvari.
Radim u novinama. Već godinu i četiri mjeseca. Nije mi to bio plan, ali kako nema posla za profesore hrvatskog jezika i književnosti, bila sam primorana. Nije mi bed jer volim ovaj posao. No, u posljednje se vrijeme događa da najmanje rješavam one najbitnije stvari koje se tiču mojih sugrađana, Osječana, a bavim se glupom politikom i apstraktnim temama poput koncesija (trenutno) koje zanimaju sve i nikoga. Rupa u Rapskoj ulici je puno izdašnija, veća i bitnija stvar.
Jako sam ljuta jer je petak jer je 6 sati i jer nisam u svojoj kućici. Sama sam u redakciji i osjećam se sjebano.
Odgovorna sam osoba koja ni u jednom jebenom trenutku ne voli zajebat', ali ispada kako mi se to tek obija o glavu.
Ti možeš i ti znaš.
Totalno sam iscrpljena, bolesna, a danima već imam temperaturu od 37 zarez nešto stupnjeva. Deba i teta se totalno brinu i s pravom.
Plače mi se ljudi moji.
Znam da me razumijete, ali ništa ne možete napraviti.
Sama moram srediti stvari u svojoj glavi i skužiti prioritete.
Ma, prioritete znam odavno. Deba, a sve ostalo na drugom mjestu... No u praksi ispada drugačije.
I firma mora naći nove ljude.
Žao mi je što petkom uvečer zvučim ovako sjebano.
Pusa!!!
Post je objavljen 19.01.2007. u 18:01 sati.