Mnogi su ljudi nesretni, mnogi među sobom ne pričaju, mnoga djeca nemaju skladnu obitelj, mnogi se ratovi vode, mnogi se strahovi rode, a sve, najčešće, samo zbog jednoga – nedostatka komunikacije. Svi želimo biti u pravu u nekoj diskusiji, a većina i kad vidi da eventualno nije u pravu, zbog nekog lažnog ponosa i dalje tjera po svome.
Pametni su ljudi davno izgovorili da papir svašta trpi (sada su to mailovi, blogovi i slično). Netko napiše jedan tekst a ako ga je 20 ljudi čitalo gotovo je isto toliko shvaćanja istog. Onda se događa stvaranje zaključaka na osnovu pročitanog, možda se više i ne vraćamo tim ljudima (blog, mail,icq i slično) i možda nisu ni započela maybe prijateljstva. Ma što pričati kad i sa najvoljenijima dolazi do greške u komunikacijama. Najgore je, zapravo, komunicirati slovima i telefonom, a najbolje (nisam otkrio toplu vodu) kad čovjeka gledaš u oči.
Jedna mi je gospođa, koja mi po godinama može biti majka, neki dan plakala i jadala se kako ima problema sa sinom, a sve zbog, primjećujem, greške u komunikaciji i glupim principima. Ona pati već dvije godine, a on se u međuvremenu oženio i dobio dijete. Kroz razgovor sam joj rekao – zar išta može biti veće od vaše ljubavi prema sinu? Kakav je to problem koji je veći od vaše ljubavi i trebate li preispitati ljubav prema djetetu, ići tako daleko? Jeste sada sretni što ste vi „u pravu“, a nemate sina ili bi bili sretniji da ste progutali „ponos“ i sada čuvali unuka?! Ona me sablažnjivo pogledala i izjurila van zalupivši vrata. Pomislih, eto kako ja balavac uopće imam prava išta reći ženi koja je duplo starija od mene. Kasnije je došla i rekla – čula sam se sa sinom! Doći će kod mene u nedjelju sa bebom i ženom!“ Na licu joj se vidjela promjena, na bolje. Dobila je boju i uzela godišnji da to bude najljepši mogući doček „izgubljenog sina“. Samo, tko je tu bio izgubljen...
Post je objavljen 19.01.2007. u 17:38 sati.