Kako je pocelo s organiziranim navijastvom u Italiji
Najstarija ultras grupa u Italiji su Milanski Fossa deo Leoni – Lavlji brlog – osnovani 1968, naziv su dobili po svome starom «sjedištu», jeftinijeg sektora stadiona kod rampe 17. Ima i starijih grupa, među kojima su «Fedelissimi Granata», osnovani u Torinu 1951, te su smješteni na Curva Maratona. Sampdorijini "Ultras Tito Cucchiaroni" se javljaju 1969 (oni su i prvi koji su si dali ime «Ultras»), nakon njih slijede Interovi «Boys». Tijekom 70ih postepeno se razviaj ultras scena, te se na talijanskim stadionima mogu vidjeti stotine manjih skupa, koji su svojevrstan uvod u formiranje glavnih, jakih grupa poput Veroninih «Brigate Gialloblu» (žuto-plave brigade), Firentinskih «Viola Club Viesseux», koji su dobili ime po gradskom trgu di su se nalazili (1971),Ultras Napoli (1972), Milanove "Brigate Rossonere (Crveno-crne brigade), Genoina «Fossa dei Grifoni», Torinski "Ultras Granata" (1973), "Forever Ultras" Bologna (1974), "Eagles Supporters" Lazio i Romin "Commmando Ultra Curva Sud", ili "CUCS" (1977). Neki su nastali odvajanjem od matičnih grupa, tako su the Boys originalno bili dio Interovog «Fossati Club», dok su se "Ultras Granata" odvojili od Torinskih «Fedelissimi». Drugi su nastali spajanjem manjih grupa, npr. «Juventus Fighters» su nastali od ugaslih «Panthers».
Rad grupe je najčešće bio financiran skupljanjem novaca među članovima, a svaki je član imao posebnu funkciju, od organizacije gostovanja do kupovine koplja za zastave ili boju za grafite. Sa pojavom ultrasa, dolazi i povećano kršenje opčih društvenih normi ponašanja na stadionima (i izvan njih). Uletavanja u teren ili «lov na suca» se smanjuju, dok se od 1974 nadalje povećavaju okršaji između protivničkih ultras skupina. To je bio slučaj u 2 susreta te godine: Torino-Sampdoria i Roma-Lazio. Od početka susreta navijači počeli su bacati svakakve predmete u teren, dok su se žestoke borbe vodile među skupinama. Policija je intervenirala i bacila suzavac na terase. Sukobi su nastavljeni na ulicama, u općem uličnom ratu: autobusi su uništeni, auta prebačena na krovove, itd.). Mnogi su sukobi nastali iz tradicionalnih rivaliteta (derbiji između klubova iz istog grada ili starom mržnjom između gradova, npr. Pisa vs. Livorno, Bergamo vs. Brescia ili Palermo vs.Catania), dok su drugi potpaljeni političkim ideologijama (povijesni rivalitet između Vicenzinih ljevičarskih «Red Whites» i Veroninih desničarskih «Yellow-Blue Brigade»).
Na početku je nasilje bilo izolirano na relativno mali prostor, tj. na stadionu i u njegovoj strogoj okolici. Međutim, prvi nesretni slučajevi su se brzo dogodili (napad nožem tijekom utakmice Lazio-Napulj, isto na utakmici Milan-Juventus tijekom 1975). U 1977 godini, tijekom utakmice Atalanta-Torino došlo je do sukoba između ultrasa sa željeznim šipkama, a na Inter-Milan dogodila se borba noževima između interovih «the Boys» i milanovih «Brigade». Onda 28. listopada 1979, tijekom rimskog derbija, Lazijev navijač, Vicenzo Paparelli, pogođen je u glavi raketom koju su ispalili pripadnici «Rome Fedayn», umro je u roku par minuta. Te iste nedjelje, zbili su se i drugi ozbiljni incidenti u Ascoli (Ascola-Bologna, 7 ozljeđenih), Milanu (Inter-Milan, 18 ozljeđenih) i Bresci (Brescia-Como, nekoliko ozljeđenih).
Tragedija na Olimpijskom stadionu, potpomognuta pojačanim valom nasilja koji su karakterizirali mnoge stadione toga vremena, protresao je javnost i postala važna tema i medija i političara. Poduzete su drastične mjere: koplja za zastave, bubnjevi , čak i transparenti sa nasilnom tematikom su zabranjeni na stadionima na nekoliko mjeseci. Tijekom 80ih, širi se ultras pokret, te se članovi pojedinih skupina ne broje u desecima, nego u stotinama, a u nekim slučajevima i tisućama članova. Nije postojala momčad, bilo na sjeveru ili na jugu italije, prva ili treća liga, koja nije imala svoju organiziranu navijačku skupinu. Ekspanzija je dovela i do razvoja kompleksne mreže savezništva i neprijateljstava. Čvršći savezi ovoga doba su bili: Roma – Atalanta – Juventus, Lazio – Bari – Torino, Inter – Fiorentina – Sampdoria, Milan – Genoa – Bologna, međutim danas je većina ovih savezništava prekinuto, ili su zamjenjeni novima, dok su se neki pretvorili u žestoka neprijateljstva. Podjele među talijanskim navijačima su tolike da je bilo vrlo teško ujediniti se kako bi svi navijali za reprezentaciju bez incidenata, što je jedinstven slučaj u europi. Korijeni ovog problema možda leži u pradavnoj mržnji među nekim najstarijim talijanskim gradovima. Koji god uzrok bio, ultrasi kao navijači su se pokazali kao uzor mnogima, te će svojim pokretom temeljito utjecati na navijanje u čitavoj Europi.
Gostovanje postaje najvažniji trenutak u životu ultrasa, na koji idu samo najfanatičniji navijaći, bez straha od mogućih opasnosti. Gostovanje postaje način selektiranja članova i testiranja zajedništva u teškim trenucima. Pojaviti se na jednom od «vručih» stadiona postala je čast malobrojnih. Pojaviti se bez transparenta, smatran je kukavičnim dijelom. Organiziraju se i posebni navijački vlakovi. Konkurencija u najboljem navijanju je bila žestoka. Dok su Sampdorijini ultrasi napravili koreografiju sa zastavom od 90 x 32metara, Romini su podijelili desetke tisuća crvenih i bilih kartona; Torinski navijaći prekrili su «Maratona zavoj» sa crvenim i bilim trakama ,dok su napuljski ultrasi bili poznati po bacanju tisuća rola wc papira u teren. Skupa sa ovim raskošnim koreografijama išle su i vijesti u crnim kronikama. Raširila se upotreba noževa, posebno u Milanu i Rimu, dok su ultrasi Atalante bili poznati po svojoj izraziroj agresivnosti ali isključivo sa šakama i čizmama.
U ranim 80ima, slabi veza ultrasa i politike. Dolazilo je do smjene generacija, te su nastala savezništva i između skupina različitih političkih orijentacija (npr. Fiorentina-Verona). Tijekom toga razdoblja, povećano je i korištenje opojnih droga na stadionima. Stroži pregledi na ulazima donekle su smanjili broj težih droga, dok je mnogostruko povećano korištenje marihuane. I simoblika ultrasa je doživila radikalnu promjenu, te su slike marihuane viđeni na mnogim transparentima. Kada je nastao «Nuclei Sconvolti» u Cosenzi, njihov naziv su odmah prihvatile mnoge druge skupine. Tada, sredinom 80ih, talijanski ultras pokret bio je na vrhuncu. Sve su grupe povećale članstvo (npr. Tijekom 1987-88 milanska «Fossa dei Leoni» je brojala preko 15 000 članova!), sa jasnom hijerarhijskom strukturom. Neke su skupine, poput napuljske «Commando Ultra Curva B», čak imale i visoko razvijenu menadžersku strukturu (članovi bilježeni u bazi podataka, prostorijama, TV emisijom, itd...).
Tijekom 90ih, svijet ultrasa preplavile su mnoge promjene, i zbila se «kriza identiteta». Mnoge od osnovnih vrijednosti koje su činile ultrasa počele su se doživljavati na razne načine, ili ih jednostavno nisu prihvačale nove generacije. Biti «ultras» ušlo je u opću modu...
Načet podjelama i mržnjom, ultras pokret morao je reagirati da bi opstao. Nakon trideset godina, ultrasi su postali sastavni dio nogometnog sistema, nezamjenjivi i utjecajni, odlučujući faktor u strategiji kluba. Druga polovica 90ih, obilježena je ubojstvom Genovskog navijača Vicenza Spagnola u siječnju 1995. Taj je događaj ugrozio opstanak ultras pokreta već načetog, bolesnog, sa problemima u smjeni generacija i pre-rascjepkanim terasama. Mnoge su se skupine raspale, ili bi pojedinci izašli iz njih i neorganizirano išli na utakmice. Mnogi su se navijači našli dezorijentirani...