Marketing
pik-pik
Jutros smo prvi put bili u labosu, Vito vadio krv. Mama i tata bili više u frci nego on, očito 
. Morala sam ga jadnog probuditi 15 do 7 (jer nakon bočice u 6 sati dečko nastavi pajkiti) i još je spavao na meni kad sam ga digla ali nakon 10 minuta se već veselo smijuljio i nešto brbljao. Čim se spremamo van, on je zadovoljan, a ja si mislim – eh da znaš kud ideš…
Na red smo došli odmah, naravno , iako se jedna penzička nešto bunila da bi svi trebali čekati. Da, vjerojatno bi beba od 9 mjeseci trebala čekati da se izredaju svi slinavi, šmrkljavi , koji kišu i kašlju i sa kojekakvim boleštinama.
Ušli u prostoriju gdje se vadi krv, mi i još 10-tak njih, Vito promatra, skroz cool, a mužić mi pokazuje na jednog muškarca „gle ovog, sav je problijedio, zlo mu je, tak sam i ja kad mi vade krv“ 
Suosjeća valjda jadan s njim. Dođemo i mi na red, tata sjedne s Vitom, sestra mu pikne prstić, ja mislila da će biti nekog plača, a kad tamo ništa, on gleda što teta radi, tata blijed, a Vito se čak i smješkao dok mu je sestra nešto tepala.
Ne za dugo, pretpostavljam, barem je tako rekla sestra, da su u ovoj dobi još dobri, a onda nastane tarapana jer se boje igle ko vraga, sudeći po tati – zauvijek.
Kad malo bolje razmislim, nisam još vidjela ženu koja strepi prije vađenja krvi, dok muškarci imaju psihičke pripreme prije ulaska u labos.
Post je objavljen 19.01.2007. u 12:35 sati.