Marketing
...In Ljusalfheim, he's king of elves...
Usnuli bogovi
Uvod:
Prva priča
„Želiš li da ti otkrijem tajnu?“-reče Ona koja uspavljuje bogove.
„Da.Reci mi,gdje to spavaju bogovi,kada ih nitko ne može otkriti?“
„Oni spavaju u smrtničkim dušama!“-šapnula je.
„Tako,prerušeni u ljude,iščekuju zore povratka.“
FREY
Gospodaru drevni i slijepi,
Ti ne razumiješ ovog svijeta pute,
Sad kad bez svijesti ispijaš smrtnički život,
Kad bez razuma ulicama besciljno ploviš.
Otrcan i izlizan,na porugu ljudstva,
Tražiš svoj mir u mračnim grijesima,
Bez mudrosti,bez ugleda,bez ponosa,
Tek instinktivan kao dijete,
Tek topao kao zemlja.
Gospodaru drevni i izgubljeni,
Nije još isparila ti moć,
Ta podigni oko svoje,najljepše od sviju,
I upali svjetlo svijeta,kralju vilenjaka!
* * *
Opet se išuljao do prozora,oprezno,da ne probudi ukućane.Bilo je to u onaj posljednji čas noći,prije prodora žestoke sunčeve svjetlosti.Njegovi dlanovi,puni očaja i nade,priljubili su se uz staklo.Nekoć je njegova družina vladala tim šumama,rame uz rame,zajedno su sanjali kako će osvajati horizonte,krotiti daljinu,kako će njihova umjetnost jednom nešto značiti.Ali,svi njihovi pokušaji ostali su u mladosti.Nikoga više nije bilo uz njega.Svi su odrasli,zadovoljili se svojim poslovima,obiteljima.Bogovi znaju da je i on pokušao.Koliko se puta pitao zašto ne može biti poput ostalih?Zašto se osjeća ugušenim usred onoga što normalni ljudi zovu životom?Često je razmišljao da pokuša ponovno.Ali,znao je,ako ga bogovi i ovoga puta izdaju,ako ga sruše u letu,neće više smoći snage da ustane.Možda je i stvar bila u tome što je njegov talent bio i suviše prosječan.Bilo je toliko ljudi sposobnijih od njega!Ta mu je pomisao punila oči suzama gorčine.Pa,ipak,znao je,ako prestane pokušavati,njegov život više neće imati smisla.On će umrijeti bez svoje umjetnosti.
„Tko zna…“-govorio je neki šapat u njemu. „Možda ovoga puta potraje…“ Pomislio je na svoje drugove,na daleke horizonte za kojima su njegove oči žudjele takvom monstruoznom glađu.Za snagom.Za slobodom.Možda i nije znao što točno traži i zašto je osuđen da bez lutanja nema mira,ali znao je da će prekopati svaki pedalj postojanja u svojoj potrazi.Sunce je polako počelo izlaziti.Čuo je kako je pas iz sobe njegove kćeri tiho zacvilio.Stvarnost se polako budila,a njegov trenutak mašte je upravo prošao.
Uskoro će se njegova obitelj razići,svatko na svoju stranu.I on će nevoljko krenuti na posao.Mnogi su mu prigovarali da je mogao puno bolje zarađivati i biti pravi gospodin da nije odustao od fakulteta,ali njemu je bilo sasvim svejedno.On nije imao osjećaj ni za materijalne vrijednosti,ni za ugled,ni za,općenito,išta praktično,što je,možda,najviše brinulo njegovu ženu.
Navečer će se najvjerojatnije zavući u neku krčmu.Jedan od razloga zašto je toliko volio alkohol bio je taj što bi ga natjerao da zaboravi besmislenost svoga postojanja i činjenicu koliko je razočaranja nosio ljudima oko sebe.Što se tiče neprijatelja,nije ih imao,jer je po prirodi bio protiv sukoba,a mržnja i osveta bili su toliko strani njegovoj prirodi,da je on radije dopuštao da ga ljudi iskorištavaju i od njega prave budalu,nego da trati vrijeme osvećujući im se.Da,bio je to prilično bijedan život za jednog bivšeg boga.Najveća tragedija je bila u tome da je u njegovom životu sve bilo zamjenjivo.Da je živio u drugoj zemlji,imao drugi posao ili drugu ženu,bilo bi mu posve isto.Smrtni životi nekadašnjih bogova uvijek su bili tužni.Većina Drevnih,osim u snovima,nije se ni sjećala svojega svijeta,ali zato su uvijek čeznuli za nečime što bi ih podsjetilo.Teško da bi ih itko od smrtnika prepoznao da ih sretne na ulici.Tako nitko nije niti mogao pretpostaviti da je ovaj nepočešljani i ni po čemu lijepi čovjek u potrganim trapericama,koji bi vrlo lako mogao proći za skitnika,zapravo nekoć bio bog Frey.A sada?Sada nije bio čak ni trijezan!
Ali,ono što ostaci Drevnih nisu znali,jer ,da jesu,ne bi svoj život smatrali besmislenim,bilo je to da njihova moć nije nestala.Samo se prilagodila ljudskom životu i shvaćanju.Tako je bog Frey,ne znajući i dalje donosio smrtnicima ljubav.On je toga bio potpuno nesvjestan,ali,kadgod bi neki nepoznati čovjek obratio pažnju na njega,osjetio dovoljnu naklonost da mu se obrati ili ga dotakne,dotakla bi ga mistična toplina u duši,probudila se nevjerojatna radost,i nakon nekog vremena,susreo bi ljubav.Dakako,samo ako je s iskrenom naklonošću prišao Freyu i dopustio da ga preplavi njegova svjetlost.Tako su bogovi,čak i onako usnuli i zaboravljeni,i dalje služili ljudima koji su ih štovali i bili im zahvalni.Tako sam i ja,Gromovnica,bila u stanju probuditi uspavani um ljudi koji su bili dovoljno velikodušni da me usprkos mojoj neprimjetnoj vanjštini i ekscentričnoj prirodi,prime i prihvate.Dakako,za nas,iako više nismo bili bogovi,nije bilo smrtničke sreće,jer mi smo bili sretni samo onomad,u našem svijetu,u vječnom ratovanju, jedni protiv drugih.Usprkos tim davnim danima i našim različitim moćima,naša je sudbina danas jednaka,usud sviju Drevnih,gdjegod bili i kakogod živjeli.I dok ja ovo pišem,pokisla nakon lutanja gradom,vozeći se u vlaku kroz sivilo,možda i gospodar Frey gleda neku cestu kako vijuga i neki drugi,daleki grad,možda Kali sjedi u nekom kafiću,a Oziris se gubi u zvuku radija u svojem automobilu.Dani naše slave su prošli,ali možda opet dolaze,kad zaore pjesme buđenja s Aer Gharda Nedodirljivog…
Post je objavljen 19.01.2007. u 11:12 sati.