Kad se malo osvrnem iza sebe učini mi se kako sam se trebao roditi prije nekoliko stotina godina. Zašto? Jednostavno me privlači ono nekadašnje galantno, viteško i džentlmensko ponašanje. Znate ono ponašanje po strogim pisanim i nepisanim pravilima. Ponašanje po bontonu. Naravno da se ja danas ne ponašam tako.
Ma nije to poanta mog današnjeg pisanja.
Kad, malo bolje razmislim, ja sam veliki poklonik znanstvene fantastike i znanosti uopće. Dakle trebao sam se ipak roditi nekoliko stoljeća kasnije.
Zbrka u glavi, zar ne?
E, ta ista znanstvena fantastika je i stvorila ludu zbrku u mojoj glavi.
Do prije samo nekoliko godina nisam ni zamisliti mogao operaciju u kojoj čovjeku zamjenjuju oštećenu kost plastikom ili nekim drugim materijalom. Danas postoji umjetni stroj koji glumi bubrege, mijenjaju se bolesni organi zdravima, kloniraju životinje, oživljava mrtva stanica…
Čitam neki dan Isaaca Asimova koji u nekoj budućnosti predviđa robote s apsolutno svim ljudskim osobinama, od fizičkog izgleda preko inteligencije do emocija. U njegovoj viziji i zahtijevaju da ih se prizna kao ljude.
Možda ovo zvuči nemoguće, možda i je nemoguće, ali kloniranje ljudskog organizma je poprilično vjerojatno i izgledno.
Sad se vi pitate gdje je tu zbrka i u čemu je uopće problem? Zar to nije lijepa budućnost?
E pa dragi moji, uz pretpostavku da svi mi imamo dušu u ovom našem tijelu, pitam ja vas: hoće li taj robot, napravljen na sliku i priliku čovjeka, kao umjetna tvorevina imati dušu? Hoće li ta duša biti isto tako umjetna ili prava? Ako smo još i vjernici, tko je tu dušu podario robotu? Ako je to duša robota, a robot po svojoj konstrukciji nepogrešiv, dakle i bezgrešan, hoće li njegova duša u raj i da li je taj raj pravi ili umjetni?
Još goru zbrku mi pravi mogućnost kloniranja. Zamišljam sebe i svoj klon. Je li i njegova duša također klon ili je to moja duša koja se podijelila na dva dijela? Tko je od nas dva dobio bolji dio? Koliko je moja duša time smanjena i je li uopće smanjena? Nosi li duša klona i moje grijehe od prije kloniranja ili starta iz nule?
I na kraju: igramo li se mi to boga i njegove svemoći ili se taj svemogući bog igra nama pokazujući nam kako da se uništimo i zamijenimo boljom i savršenijom vrstom?
Umjesto odgovora:
Trebao sam se roditi kao Alkion, smjestiti se negdje gore na bezvremenskom nebu i nezainteresirano promatrati kako ljudi otvaraju Pandorinu kutiju bez da se ikada zapitaju: sve ima svoj kraj, ne brzamo li prema njemu?
Post je objavljen 18.01.2007. u 10:14 sati.