upozorenje: možda će nekim ljudima ovaj post biti užasno glup i jadan, al jednostavno si ne mogu pomoći.ovo bi trebao biti nekakvi osjećajniji post, nadam se da neće bit previše cmizdrav i nadam se da vam neće biti glup... to će biti priča o Aninom i mom prijateljstvu i zašto je sad ovakva situacija kakva je...
sve je počelo jednog dana (ne znam točno datum) u devetom mjesecu 2000. godine... (valjda...) to je bio prvi dan mog prvog razreda kojeg se i dan danas jako dobro sijećam i nadam se da ga nikad neću zaboraviti. u razredu nas je bilo dvadeset i dvoje među kojima smo bila i Ana i ja. nikad se prije u životu nismo vidjele, ali ni jedna ni druga nisamo imale baš posebnu želju da se upoznamo. nisam stupala u nikakve kontakte s njom sve do trećeg razreda kad su nam podijelili papire za neobavezni (naravno) upis u glazbenu školu. javilo nas se nekoliko koji bi htijeli ići među kojima smo bile i Ana i ja. ona je htijela svirati violinu,a ja klavir. violina se nije predavala u toj školi jer nije bilo zainteresiranih pa im nije niti padalo na pamet da traže profesora. i tak je Ana završila na klaviru kak i ja.ubrzo smo se skompale i počele se sve intenzivnije družiti. na kraju je to završilo pravim prijateljstvom. bile smo nerazdvojne, bilo nam je super zajedno. smijale smo se čak i najglupljim stvarima, mogle smo o nekoj bezveznoj temi razgovarati po tri sata... to super prijateljstvo trajalo je do kraja prvog polugodišta 6. razreda dok se ona nije počela polako udaljavati od mene. nisam joj zamjerila jer joj je mama bila bolesna, završila je u bolnici i bila je tamo više od dva mjeseca. razumjela sam ju, stavila sam se u njezinu poziciju i mislim da bi se ponijela isto kao i ona. no polako sve se promijenilo. doznala sam puno stvari koje su narušile naše prijateljstvo, jednostavno su me počele odbijati od nje. okolo me tračala, ismijavala i ne znam što sve ne, da ne nabrajam sad... uglavnom sve te stvari kad su se stavile na kup napravile su jedan veliki razlog da se više ne družim s njom. prvo jednostavno nisam vjerovala da bi ona meni to mogla napraviti, vjerovala sam joj, voljela sam je ko sestru. znala je sve moje tajne. polako sam sve to počela shvaćati i zbog toga sam bila u depri. na svu sreću moj dragi frend Andy me izvuko i pomogao mi da shvatim neke stvari. dobro nije samo Andy zaslužan za to, i Kata i Beta, ali njega sam nekako najviše doživjela. u njemu sam ugledala ono što sam prije vidjela u Ani. polako sam se udaljila od nje i više nismo bile nerazdvojne, više nisam željela niti mogla sjediti s njom u istoj klupi. u njoj sam vidjela otrov. znala je sve moje tajne, a kasnije ih je svima odala i još me ismijavala, tračala i ne znam kaj sve ne dok sam ja mislila kak imam super prijateljicu koja me voli isto onolko kolko i ja nju i da me poštuje jednako kao ja nju... bila mi je ko sestra, voljela sam ju, ali sad je sve drukčije. ranila me ravno u srce i nanjela mi veliku bol. pitam se je li ono što smo mi imale bile uopće PRAVO, istinsko prijateljstvo. pitam se je li mi sve to radila pune tri godine dok sam ja vjerovala da pravu, ISKRENU prijateljicu. je li? pitam se da li joj se to sviđalo? je li uživala? smatrala sam je pravom prijateljicom, a ta prava prijateljica mi je nanjela golemu bol. znala je sve moje najskrivenije i najmračije tajne koje sam izvukla iz dubine srca, poznala me ko moja majka, duboko u srce, a sa strane me tračala i mrzila... možda jednom jesam žalila za njom. možda jednom jesam žalila što je sve ovako završilo, ali sada više ne. NE! sve sam shvatila! okrenula me protiv svih i to sam tek sad shvatila. ljude nisam voljela a za to nisam uopće imala razloga. ne želim ni misliti što bi se sve dogodilo da mi moji PRAVI prijatelji nisu pomogli da shvatimkakva je zapravo ona. glumi tihu, povučenu, dobru curicu, ali u njoj zapravo nema nikakvog anđela. ona je otrov. sva ona bol koju sam osijećala više nije bol nego je mržnja. i samo želim da se zna da Ana više nikad neće vidjeti moju pravu stranu, mene kao dobru i iskrenu prijateljicu koja će stalno pomoći, koja će tu uvijek biti za tebe da se isplačeš na njezinom ramenu, da s njom podijeliš svu svoju bol i jade, sreću i ljubav... ne mrzim je... ne mogu je mrziti, ali je više ne volim kao nekad, više nikad u njoj neću moći vidjeti pravu prijateljicu, više nikad s njezinog lica neću moći pročitati da je dobra osoba... više nikada... jednostavno neću moći sada kada sam sve to shvatila. sada kada sam shvatila da sam bila slijepa i da sam gajila krive osijećaje prema njoj... gotovo je s našim prijateljstvom. nema ga više... ona ga je uništila, ali ja se neću potruditi spasiti ga... možda jednog dana shvati koliko je pogriješila i možda jednog dana shvati koliku mi je bol najnela i možda jednog dana poželi vratiti sve na staro... više neće moći, morat će se jako potruditi... više nikad se neću moći uistinu smijati njezinim šalama, više nikad se neću moći izjadati prema njoj, više nikad joj neću moći otvoriti svoju dušu i srce,više nikad je neću moći voljeti kao nekad i više nikad u njoj neću moći prepoznati pravu prijateljicu. za to će trebati jako puno vremena... jako puno vremena jer mi je zabila nož u leđa, dušu mi je preplavila bol i da joj sad dam svoje srce u dlanove vidjela bi da krvari i da više nikad neće biti isto...
hvala vam što ste me saslušali, puno mi je lakše. nakon ovog postali ste još jedan dio mog srca. dotakli ste ga i osjetili... hvala vam...
Post je objavljen 17.01.2007. u 19:49 sati.