Ova priča se piše polako....uvijek postoji nastavak, akada bude napisana do kraja, biti će napisan the end!
Probudim se u rano jutro,uzbuđena, jer danas je za mene veliki dan. Potrčim prema prozoru onako snena, otvaram ga, a sunce me zaslijepi. To!!!!! Sunce prži na +30, ali važno je da ne pada kiša.
odem na Wc, i ono....mjesečnica...au shit!!!!! A j.... ga, sve je to standard života,preživjeti ću i to, jer ne želim da mi išta pokvari dan. Otvaram frižider, i stojim pred njim,razmišljajući što bih mogla jesti. Ne nađem ništa interesantno, pa se odlučim jesti čokloadne pahuljice.
Driiinnnnn, Driiiiinnnn - zvoni mi mobitel
Halo ? - javim se
Jesi li spremna ? - pita me duboki muški glas,glas moga dečka
Jesam, kada si po mene???
Evo da spremim još neke sitnice i za 45 min sam kod tebe!
Na brzinu strpam pahuljice u usta, da sam se osječala poput hrčka, koji hranu čuva u ustima.
Odlazim u kupaonu, bacim nešto make upa (to je obično maskara i crna olovka), trčim u sobu i naglo stanem na ulazu. OOO...žensko ko žensko, biram koje ću hlače obuči. Stavljam pred sebe maskirne hlače, jeans i maslinaste đeparice...Nakon 15 sek. razmišljanja, oblačim maslinaste đeparice, jeans stavljam u torbu,a maskirne ostavljam u ormaru jer je materjal mješavina pamuka i vune i mislim da ih je na + 30 loša zamisao obući. Što se tiće majice, tu nije bilo problema. Visoke Martensice naravno idu uz svu tu opremu.
Napravim još neke sitnice po kući, uzimam sve stvari potrebne za put i izlazim van.
Uhhhh, kako sunce prži!
Iz daljine čujem onaj fenomenalan zvuk dragstara, brrrrrr, bbrrrrrr, bbbbrrbbrrbb, kako se približava.
Zaustavi se ispred mene. Oglancan, crn, blješti na suncu. Njegov vlasnik skida kacigu, stavlja je na volan motora, silazi kao u usporenom filmu, elegantno, a opet bikerski. Daje mi mokri kiss, jer je kaciga poput saune na ovom suncu.
Oblačim jaknu, stavljam kacigu, sunčane naočale, penjem se na motor i ovdje počinje moj put dug 480 km...
Prvo zaustavljanje je benzinska pumpa, malo izvan centra grada. Dok čekam dečka da natanka motor, svi me ljudi čudno gledaju. I ne čudim se, jer imati jaknu na toj vrućini nije baš normalno, ali ipak, ako se želiš voziti, jaknu treba imati.
Napokon započinje onaj pravi dio puta. Dok se vozimo, gledam prirodu i razmišljam, što sve mogu očekivati na putu,hoču li izdržati sve to i vrućinu i vožnju.
Priroda je u ovo vrijeme zaista posebna, šume su zelene, polja su zlatno žute boje, nebo je prekrasne plave boje,uz par bijelosnježnih oblačića. Čuju se cvrkuti zrikavaca, koji nagovještavaju da je zbilja toplo.
Kako je dobra vožnja, cjelo vrijeme govorim u sebi, ali da je vruće...zbilja je pakleno, i ne postoji način da se ohladiš, a temperatura raste iz sata u sat... No došlo je tih kratkih 5 km kada ću doživiti nešto niže temperature , a to je ulazak u tunel koji je bio prava stvar za osvježenje, a izlazak udarni val topline, da ti se u momentu smući u glavi i više ne znaš gdje si.
Pogled na more daje poseban doživljaj. To plavetnilo koje se proteže uzduž i poprijeko, na kojem su i najveći brodovi mali i nemoćni, i vidi se samo strujanje ,čovjek ostaje zatečen, zadivljen, bez teksta, zaboravi na sve svoje probleme i jednostavno se može samo diviti.
Ulazak u prvi veći grad, tekao je bez posebnih gužva, jer su svi mediji najavili su da se putnici, avanturisti, pripreme na gužve koje stvaraju kolone i do 15 km.Naravno molili su vozače da voze bez nervoze, no to je nemoguće jer zbroj topline i gužve rezultira nervozom, agresijom, ljutnjom...
Prolazeći mostove, brda, doline gledala sam kako se udaljujem od tog grada,a ispred mene čekala me avantura i novi doživljaji.
Vozeći uz samu obalu, bila je patnja. Tisuće ljudi se kupa, tušira pod hladnim tušem, osvježavaju se svime što se zove voda i zavidim im. Skočila bih s motora da se bacim u more!!!
Oko 14 h, sunce prži, na autocesti pokazuju da je temperatura dostigla rekordnih 40 stupnjeva. Znojim se kao u sauni. Gledam leđa svog vozača,koja me štite od vjetra i insekata, osječam se potpuno zaštičeno i bezbrižno,kada ih najednom spusti da osjetim brzinu...skoro sam odletjela, jer me silina vjetra zaljepila za naslonjač,i držala me u tom neobičnom glupom, položaju, da mi nije preostalo ništa drugo nego smijati se. Naravno on je puko od smjeha.
Tuneli kroz koje smo prolazili bili su dugi i kratki, ali u niti jednom nije bilo tako hladno i osvježavajuće kao u prvom. Zapravo je bilo pakleno ući , pravim smislom riječi pakleno. Bili su toliko zagrijani, da si morao disati na škrge,i jedva si čekao da izađeš. Čudno za tunele, ali to je živa istina. To u vožnji s autom ne možeš osjetiti, jer upališ klimu, i super ti je. Na motoru je to ipak drugačije.
Čovjek se u trenucima pakla vrućine počne boriti s njom bilo kako, pronalazi sve moguće načine da pobijedi. Boca vode je prvi spas. Kako? Popiješ vode koliko te traži, a ostalo proliješ po sebi. Fantastičan feeling koji traje 15 min. Jer spoj vjetra i topline rezultira slično kao sušilo za kosu, samo što ovdje ne trošiš struju.
Uvijek je dobrodošla pauza na benzinskoj, kako za nas , tako i za motor. Ipak i motor troši.
Kada se voziš nekih 45 min. i duže te kada siđeš s motora, dobiješ osječaj da si sišao u sjedečem položaju. Ukočen si ko' drvena Marija!
Gledajući druge bikere koji su također stali iz istog razloga, može se to primjetiti. Doista oponašaju kao da su upravo skinuli gips,ne samo s nogu, nego cjelog tijela, i ne mogu se ispravit.
Rastežu se, dižu noge vamo - tamo, drže se za guzicu, potresaju ruke, popravljaju frizure, bradice, skidaju jakne, podižu rukave, pokazuju tetovaže i smiju se veselo, jer znaju da je ta drvena bol avanturistička, rockerska, bikerska. Sve je to od motora, a motor je glavno obilježje svakog bikera, kojeg obožavaju, uživaju jahati na njemu,jer motor im pruža veliko zadovoljstvo koje nijedna bol ne može pobiti.
Uzimamo vodu, tankamo benz, pojedeš neku čokoladu,krećeš dalje i shvatiš da si došao na pola puta, jer ispred tebe tabela prikazuje 240 km, do cilja.
Vožnja je besprijekorna...čini ti se da nema kraja, cesta vodi u nepoznanicu u neki drugi svijet.
Dio autoputa koji vodi cilju bio je pomalo zanimljiv u početku. Pogledaš lijevo, pogledaš desno, a ono sama pustinja oko tebe. Ni jedno drvo, ni jedna biljka nije bila na toj suhoj zemlji. Do sada si gledao zelenilo, plavetnilo, a sada gledaš "Saharu". Prođeš kilometre, minute i sate vožnje, a ta slika iz tvojih očiju ne nestaje. Sada je zbilja postalo dosadno !!! A onda , napokon, ispred se pojavi neko brdo, a na njemu neki bijeli stupovi. Iz daljine ne možeš razumjeti što je to, zagledaš se i ne mičeš pogled, dok ne riješiš zagonetku. Pitaš se da nije možda neki dalekovod, ali si daješ odgovor da ipak čudno izgleda. Približavajući se toj masi bijelih stupova, primjećuješ da se oni pokreću....vrte se...i riješiš zagonetku. To su vjetrenjače, za dobivanje električne energije. Ovako nešto sam vidjela samo na američkim filmovima, da sam u tom trenutku imala feeling da sam negdje u Texsasu, a ne u lijepoj našoj. Famozno!!!
Napokon sunce malo popušta, postaje ugodnije
Post je objavljen 17.01.2007. u 18:10 sati.