hej ljudi pa evo i mene nakon dugomjesečne stanke ( cer....crko mi adsl....)sorkač svima....
evo vam moj sastavak (dddd *shy*....)
napisala bum i post o praznicima ofkors al zasad...
izzy....
uživajte (ako je to ikako moguće u pojim pismenim radovima.....lolček....)
„ Tko si ti zapravo?“ upitao me tako nježno da je zvučalo više kao kompliment nego kao pitanje.
Sjedili smo na onoj klupici. Na onom mjestu na kojem se prije tri dana dogodilo nešto što će nam zauvijek promijeniti živote. Tada toga nismo bili svjesni, nismo ni sada. Nešto što će nam dati smisao.
Tada, prije 3 dana, vidjela sam ga po prvi puta. Baš vidjela. U svoj tuzi i boli, ranjivog i povrijeđenog. Sjedio je tamo skrivajući se od drugih. Sjedio i plakao. U početku sam samo mirno hodala uvlačeći zadnji dim cigarete. Kada sam zastala da zgazim čik, podigao je pogled. Tada sam ga vidjela. Sjedio je tamo mokrih obraza, natečenih očiju. Gledao me tim suznim očima punim bola i pogledom me molio za pomoć. Nisam više mogla. Slomila sam se…Otišla sam do njega i zagrlila ga. Prišaptao je moje ime. Jedva…. Jecavim glasom. Ali opet dovoljno glasno… Dovoljno za mene. I tko zna koliko smo dugo tako ostali. Propustili smo ostatak nastave taj dan. Samo smo zagrljeni sjedili. Kada mi je napokon rekao što ga muči nisam mogla vjerovati. Rekao je: „ Ti!“ Cijeli mi se svijet srušio. Nisam mogla vjerovati što čujem. „Aaa… ali..!!“ Jednostavno nisam mogla riječ izustiti a kamoli mu objasniti. Nisam mu mogla reći koliko ga volim i koliko mi znači… Počela sam mucati, tražeći riječi kojima bih opisala svoje osjećaje. Ušutkao me…žmireći. Naslonio je prst na moje usne. Tada više ništa nisam mogla držati u sebi. Počele su mi teći suze. Kada ih je osjetio otvorio je oči i zagledao se duboko u moje. Nije mogao podnijeti moju bol. Kao ni ja njegovu. Primio me za ruku i držao čvrsto. Nisam ga htjela pustiti. Željela sam taj osjećaj sigurnosti zadržati zauvijek. Poljubio me…suze su nam se izmiješale. Nije nas bilo briga za začuđene prolaznike. Postojali smo samo mi, naša bol i naši poljupci. I nismo prestali plakat. Tek mi je tada postalo jasno zašto on zapravo plače!! Naravno i mene je užasno boljelo… ali ovaj razlog me još više dotukao. Ubrzo se spustio mrak a mi smo i dalje razgovarali. Puni suza, shvatili smo da ni taj razlog nije dovoljan. Sad smo znali da ništa nije dovoljno jako da nas rastavi.. ali i dalje smo plakali..tko zna zašto??! Možda od sreće…?
I danas smo se opet našli na tom mjestu. Točno u zoru. Sunce je izlazilo. Trebalo je no nije se vidjelo kroz guste, sive oblake. Magla se polako podizala. Nisam ga vidjela dok mu nisam došla sasvim blizu. U očima sam mu ponovo primijetila muku i sjetu. No šutio je. Poljubio mi je vrat. Tako polagano, hladnim usnama, tako bolno. Dotaknuo mi je ruku i progovorio hrapavim, nekako dalekim glasom. „ Tko si ti zapravo?“ upitao me naslonivši svoj hladan dlan na moj obraz. Zatvorila sam oči, nagnula glavu i prepustila se trenutku. „ Što je to u tebi? Daješ mi snagu..Snagu i volju za životom. Kada se probudim plačem jer znam da moram proživjeti još jedan dan u ovom prokletom svijetu. A onda vidim tebe! Stvoriš mi se pred očima, čujem tvoj glas i shvatim čemu sve. Shvatim zašto i dalje živim i zašto se onaj dan nisam ubio kao što sam namjeravao. Ti si moj anđeo!! Ne molim te….nemoj plakat. Ne mogu podnijet… Moje srce se slama kada vidim tvoje suze…“ Ali kako ? Kako sam trebala zadržat suze kada je rekavši te rečenice izrekao i moje misli i najdublje osjećaje?? „ Ali opet…i dalje osjećam bol. Ona postaje ugodna kada sam s tobom ali kada odeš, kada me ostaviš samog…opet dolaze mračne misli. Jedino što me održava na životu je to što znam da ću te opet vidjeti!“ nasmiješila sam se, jednostavno sam morala. I konačno sam otvorila oči.
„ Dosta!“ rekao je „ Ne mogu te više gledati kako plačeš. Idemo odavde!! Idemo negdje gdje ćemo moći biti zajedno. Sami!!! Gdje ćemo moći hodati zagrljeni i gdje ću te moći poljubiti bez straha da će nas netko vidjeti i razdvojiti!!!“
„ A gdje je to, molim te lijepo??!“ konačno sam progovorila, drhtavim glasom i pognute glave. „ Postoji samo jedno mjesto…!“ Iznenađeno sam podigla glavu.. „Ali, ali…jesi li siguran?“ , „ Tko ja??! Ma sto posto. Gledaj, ako te ne mogu imati nemam zašto živjeti. Daj shvati da si ti jedino svijetlo u mom životu. A gasiš se, polagano nestaješ.A za to su oni krivi..“….“ Ma mora postojati drugi način! O Bože zašto?? Zašto nas ne puste na miru? Zašto ne mogu slobodno voljeti?!!...... Znaš što? Imaš pravo. Ti si razlog zbog kojeg živim, zbog kojeg se smijem i plačem….razlog zbog kojeg ću umrijeti!!! Samo se zakuni da je ovo pravo, da ćeš me uvijek voljeti i biti uz mene. Zakuni se da ćeš mi uvijek govoriti istinu!!!“
„ Ma uvijek…! Uvijek…i nakon toga!“ šapnuo je i poljubio me. Počelo je dolaziti sve više ljudi što je značilo da se moramo rastati. „ Dakle danas navečer na ovome mjestu?“ upitala sam pomalo plašljivo. Čvrsto me primio za ruku i rekao „ Ako ti tako želiš…Vidimo se!“ Rastali smo se i svatko je krenuo u svoju stranu, u život u kojem nismo smjeli biti zajedno. U svijet u kojem nitko nije shvaćao ni primjećivao našu bol. Ali mi smo znali!! Znali smo i čekali! Preživljavajući i ovaj dan, nadajući se boljem završetku. Još samo malo… Čim padne mrak…
Bila je to lijepa noć. Jedna od rijetkih. Puhao je ledeni vjetar. Mjesec se jedna nazirao među debelim oblacima. U mračne ulica zavukla se gusta magla zagušujući zvukove automobila, prikrivajući stare zgrade, razbacane kante za smeće i polupane boce. Padao je snijeg. Polagano…Unoseći mirnoću i usporavajući užurbani gradski tempo…. Stigla sam prva. Njega još nije bilo. Sjela sam na naslon klupe i utonula u misli. Razmišljala sam o tome što se spremamo učinit. Što ćemo sve ostaviti za sobom i hoćemo li nekome uopće nedostajati. Hoće li netko plakati za nama? Hoće li pomisliti: šteta, a možda da smo im dali priliku…
Izvukla sam kutiju cigareta i upaljač. Ostala je još samo jedna, srećica. „ Ha! slatke li ironije!“ izrekla sam misao na glas. Pripalila sam ju. Svidjelo mi se plamen. Grijao mi je ruku sve dok ga vjetar nije ugasio. A njega još nije bilo. Pobojala sam se da možda neće doći. No isto tako mi je nekako i laknulo zbog toga. Došao je nakon pola sata. Bio je neuobičajeno sretan. Potrčala sam mu u zagrljaj. Čvrsto me primio dok nas je ledeni vjetar probadao i snježne pahulje lagano padale. Sjeli smo i jednostavno se gledali. Tada je nekako razočarano rekao
„ Predomislila si se, zar ne?“ , „Oprosti, ali jednostavno ne mogu.“ , „ Znam, nisam ni mislio da ćemo to napraviti. Ali ipak lijepo od tebe što si htjela otići sa mnom.“ Izvadio je nož iz jakne i počeo ga promatrati. Morala sam priznati da je bio predivan. Sjajio se u mraku, pahulje su se lijepile za njegovu oštricu. Ako sam ikada ikako htjela umrijeti, to bi bilo tada tim nožem. Ali ipak….Postojalo je nešto, ne znam točno što, što me vuklo i držalo ovdje. Jednostavno nisam mogla otići. Primio je nož čvrsto i podigao si rukav. Izgovorila sam mu ime. „ Nemoj molim te…ne želim to.“ Potekle su mi suze. Tako su me pekle. Mislila sam da će mi oči izgorjeti. Čudno sam se osjećala. Sve što sam rekla govorila sam užasno polagano i tiho. Osjećala sam golem teret. I strah. Strah da mu neću bit dovoljan razlog da si ne prereže žile. Bojala sam se da ga ne izgubim. Rekla sam mu to, a on me samo upitno pogledao. „ Ako to baš želiš učiniti, onda ću i ja!!“ , „ Ali ne..!!“, „ Psst…!! Dopusti mi da dovršim. Moj život bez tebe nema smisla. Kada tebe nije bilo, jedva sam čekala da padne mrak, da budem sama. Jedino sam se tada osjećala sigurnom. Svako jutro za mene je bio pakao. Probudiš se bez ikakve volje i nade. Znaš da će ovo biti još jedan bolni dan. Znaš da se nemaš čemu veseliti i da tratiš život tako. Ali jednostavno nemaš razloga za sreću i optimizam. Molim te ne daj da se opet tako osjećam. Ako ti to učiniš i ja ću ali ipak te molim da još malo razmisliš. Taj bi čin samo značio predaju. Oni bi pobijedili, a tko nama garantira da bismo bili sretni? Moramo se boriti do kraja, pa čak i ako izgubimo . Barem ćemo znati da smo pokušali i da se nismo predali… Molim te!“ Cijelo me to vrijeme samo gledao. Tko nježno i plaho. Dlanom sam si obrisala suze i naslonila ga na njego goli zglob. „ Volim te!!“ Osjetila sam mu otkucaje srca u veni. Pogledao me i spremio nož. „ Vidiš, upravo bog toga te volim! Upravo si mi zbog toga toliko značajna i potrebna!“ Rekao je glasno i odrješito. Poljubio me tako snažno a opet tako nježno….Ko nikada do tad. Primio me za ruku i rekao „ Idemo!! Uopće me više nije briga za druge. Važni smo samo mi i nitko nas neće rastaviti. Samo neka probaju!! Borit ću se za tebe do zadnje kapi krvi. VOLIM TE !! , jedino je to važno. Sada kada znam da i ti mene toliko voliš…sada smo nerazdvojni i snažniji no ikad!!!“
I krenuli smo. Zagrljeni i nasmiješeni, šetali smo se glavnom ulicom. Znali smo da će nas netko vidjeti no bilo je vrijedno svakog rizika. Mene je bilo pomalo strah no kada sam ga pogledala shvatila sam da se nemam razloga bojati…jer imala sam njega. Sve što sam ikada htjela i željela. Sve što sam ikada trebala…
Post je objavljen 17.01.2007. u 18:58 sati.