Imao sam izvrsnu ideju za san ali, dok sam prikupljao dovoljan broj likova koji će stvarati taj imaginarni svijet ugode, sve je nestalo poput rascvalih ljiljana na nebu uz popratni zvuk truba i urlika razdragane djece pod prozorom trokatnog hotela u kojem sam znojnih ruku stiskao jastuk preko glave. Ustao sam i razmaknuo zavjese. To što sam vidio nije bila gomila ljudi koja se divi vatrometu, već vijugavo tijelo velikog zmaja što periodičnim vatrenim kašljucanjem provocira potencijalne spavače.
Večeras je vrijeme da opet budem nigdje, na ulicama zaboravljenog primorskog gradića. Čekam da u tom nestvarnom žamoru mnoštva prepoznam djevojku sa šećernom vunom. Ona prođe svaku večer skoro u isto vrijeme. Ima tu neku čudnu naviku da puninom svojih rolingstonskih usana dodiruje čupavi slatkasti bijeli grm, a to me uvijek, priznat ću vam, dovodi do ekstaze. I dok se spustim na ulicu, nje već nema. Onda je tražim…pitam ljude. Ljudi me krivo usmjeravaju, mislim da me ne vole.
Večeras ću i ja probati šećernu vunu. Možda me odvede do nje, tko zna.
Dok hodam tako zamišljen sa zaslađenim grmom, pred sobom ugledah tri siluete u polumraku : Jimmyja, Jima i Janis.
- Kuda si krenuo sa tim bijelim grmom čovječe? – upita Jimmy
- Južno, južno prema Meksiku. – odgovorih
- O Bože hoćeš li mi kupit jednu šećernu vunu? Moji frendovi su glupi, ližu samo ćunu… - zapjevala je Janis
- Poooodrig…I heard a gentle sound!...ha-ha-ha – grohotom se nasmijao Jim
Vidio sam da će bit gusto pa sam iskoristio trenutak njihove nepažnje i šmugnuo nalijevo.
- Čekaaaaaaaaj, ne budi pizda! Daj nam malo bijelog! – vrištala je Janis
Nisam se obazirao. Samo sam trčao i lizao. Nakon par stotina metara odustali su. I baš kada su oni odustali počela je kiša. Kako nije bilo zaklona u blizini, počeo sam opet trčati pokušavajući u trku polizati ono malo vune što je preostalo na štapiću. Nadomak hotela ugladah nekog starca kako pred ulazom puši lulu promatrajući me. Tek kada sam dotrčao uzdihan do njega shvatio sam da je taj starac u biti drug Tito.
- Što to, majku mu božju, u ruci nosiš Strokewski? – upitao je čudno pogledavajući onaj štapić u mojoj ruci
- Štafetu Tito, ŠTAFETU!!!
Post je objavljen 17.01.2007. u 00:13 sati.