Do danas nisam gledao loš film Mela Gibsona. Ovdje treba napomenuti da nisam gledao Pasiju iz ateističkih pobuda, tj bojazni da mi, ne daj bože, iste ne bi došle u pitanje. odlični su mi dakle Braveheart i nedavno odgledani Apocalypto. Mudro, nisam od potonjeg previše očekivao, pa sam tijekom boravka u kinu beskrajno uživao. Moram priznati da dio moje fasciniranosti dolazi iz ljubavi prema prirodi koja je u filmu dominantna, gotovo nadnaravna, što je proturječno samo po sebi no vjerojatno govori o sterilnosti okoliša u kojem danas živim. Kako mi se već znalo događati, opet je moj ushit po završetku projekcije pratilo negodovanje ljudi oko mene pa i osobne pratilje s kojom ga odgledah. Ništa čudno, s godinama mi to i daje za pravo da s razlogom hvalim film; teško je naime vjerovati da bi se dobar film mogao svidjeti široj publici.
Asocijacija na The New World Terrencea Malicka dolazi iz činjenice da su filmovi smješteni na američki kontinent (iako sa nekoliko paralela geografski razmaknuti) i događaju se otprilike u isto vrijeme, tj. još za ranih pohoda europljana na novi kontinent. Ovdje svaka sličnost zapravo i prestaje, jer je Malick ovoga puta snimio film koji bi komotno mogao u dječje vrtiće predstavljajući se kao odrasla verzija Pocahontasa, dok je Gibsonov film povremeno krvaviji nego klaonica PIK Vrbovca. No, iznenađenja ne bi trebalo biti jer se film i zove Apocalypto. Ipak, nema govora da je redatelj ovdje išao na kakvu šok terapiju, kontroverzu ili nešto slično; po meni je sve u službi priče koja je takva kakva je, a zapravo vrlo vjerojatno bliža istini nego bilo koji film slične tematike, a posebno gore suprotstavljeni The New World.
Kako starim, možda mi prirodno više odgovaraju eksplicitni prikazi bilo čega (pa u ovom slučaju i nasilja), jer mi je mozak već poprilično umoran od stvaranja maštovitih slika o tome što je zapravo umjetnik mislio, što se ovdje dogodilo ili trebalo dogoditi, na koji način i slično. Možda je to moja najveća zamjerka posljednjem Malickovom filmu, kojeg posebno nakon odgledanog Apocalypta kritiziram baš zbog hollywoodskog celofana oko priče, a koji je oduzeo punokrvost i realističnost inače odličnoj priči, solidnim glumcima i vrhunskoj režiji. Kod Malicka je smrt gola činjenica, prikazi očaja, gladi, beznađa, bolesti i ostalih stanja zatečenih likova, prikazani su u maniri Hallmarkovih "očišćenih" produkcija, bez života. Film ima genijalan tempo, sviđa mi se kamera, glazba je fenomenalna, no toga u današnje vrijeme ima na pretek. Vrijeme je za bogate produkcije eksplicitnog života, pa makar bile komercijalno diskutabilne.
Post je objavljen 16.01.2007. u 22:39 sati.