Photo by: Brunhilda
- Sv. Jovan Kaneo u Ohridu
DIVLJE MESO
„...Ne zaboravite jednu bitnu komponentu – on je Slaven. Taj podatak lako objašnjava zašto netko želi biti u zatvoru. Ja to nazivam sindromom slavenske mazohističke duše. To je stanje u kojem nije ništa u redu, a nitko ne miče malim prstom da bi se situacija popravila, i čak se u tome nalazi zadovoljstvo. A na ovom balkanu nikada ništa nije bilo u redu. Dvadeset tisuća godina unatrag. I ako se u cijelom tom metežu netko zauzme želeći pomoći, ta se pomoć ne prihvaća dobronamjerno. Naprotiv. Sumnjničavo se odbija. I nastavlja se stanje propadanja. Vi ste osuđeni živjeti u stanju propadanja. Ne propasti, jer je propast definitivna, ali ni u blagostanju, budući da ste od njega daleko, nego baš u stanju propadanja.U istim rupama. Na isti način. Uvijek iznova. Uporno i tvrdoglavo. Nikad ne izvlačite nikakvo iskustvo. To postaje smiješno. Medvjed u cirkusu nauči voziti bicikl, a vama mladost prolazi u grickanju koštica na korzu...“
Ovo sam pročitala u drami makedonskog dramskog pisca Gorana Stefanovskog „Divlje meso“. Drama je praizvedena 1979. u Skopju, a radnja je smještena u vrijeme neposredno prije drugog svjetskog rata.
Nekako mi se čini da se ove riječi mogu pretočiti na ovaj prostor i u ovo vrijeme.
Post je objavljen 16.01.2007. u 14:41 sati.