Pregled posta

5 stvari koje niste znali o meni...

Dakle,

Tedica mi je je proslijedila jedan sasvim blogističan zadatkić!
Većina vas je već čula o mogućoj blogopandemiji o 5 stvari koje niste još rekli o sebi...

Kako sam ovih dana rastrgana između knjige i posla,) a u ljubavi mi naravno ne cvjetaju ruže u posljednje vrijeme), konačno ulovih vremena da se malo posvetim i svome blogu...

Ne moram niti spominjati da neke od vas redovito čitam, ali često ne stignem napisati ni retka!

Čak se pitam koga ću ja „pogoditi“ sa blogoznatiželjom, jer većinu vas koje čitam i koji ste, za razliku od mene, redoviti, ste sve ovo već i napisali...)

Dakle, da krenemo redom...

1.) ali vrijedan...
Prije punih 10 godina bila sam jakoooo zaljubljena, znate ono, prva ljubav, prva prava ljubav, negdje s početka srednje škole, prvi pogledi koji te dižu do nebesa i nemaš pojma o čemu profesori pričaju cijeli dan, ljubav koja će zasigurno zauvijek trajati – u to smo tada oboje bili uvjereni...
I tako smo se mi ludo voljeli, završili školu, počeli raditi, međutim, došao je poziv i moj dragi je morao otići u vojsku!
Na najdužih 10 mjeseci u životu!!!
Koji su se na kraju smanjili na 9 mjeseci, pa sjećate se, svaki drugi vikend doma, daš krv pa dobiš još koji slobodan dan, pa odeš na stražu, pa dobiš još koji...
Ženskom dijelu ne moram ni pisati koliko teško nam je bilo i koliko sam mislila da ću umrijeti od tuge.
Prvi tjedan kada je otišao, ja sam izgubila 8 kg, od tuge, da!!!
Da mi je sad jedan takav tjedan... što bih dala da sad mogu izgubiti 8 kg!!!
Enivej, moj dragi mi je pisao skoro svaki slobodan trenutak koji je mogao uloviti...
A ja, ja sam sva pisma koja sam dobila (njih negdje 60-ak) sam nalijepila u jednu bilježnicu i pored svakog pisma sam napisala nešto...
Nešto što je nama bilo važno, sveto, prekrasno...
Danas taj dečko (muškarac i nečiji muž) i ja imamo prekrasan prijateljski odnos, možda se čak još malo i volimo, ali na neki drugačiji, poseban način, ne više onaj, ljubavni...
Tu deeebeeeluu bilježnicu još i danas čuvam i nikada je neću baciti ili sakriti...
To je uspomena na moju prvu pravu ljubav i jako sam sretna što danas, nakon toliko godina, mogu sve to pročitati i barem na trenutak odlutati u ta prekrasna vremena kada su nam bile važne neke druge stvari, neke druge vrijednosti...
U vremena kada smo bili mladi, sretni i zaljubljeni preko ušiju...

2.)
Jedan vrlo važan i za mene odlučujući potez u životu, bio je kada sam sa navršenih 20 godina (skupa sa gore navedenim dečkom) odlučila otići na brod.
Znate oni veliiiki turistički, prekooceanski.
Moja majka koju obožavam skoro je dobila živčani napadaj i do posljednjeg se trenutka nadala da je to samo hir, ali sve se tako brzo odvijalo u mom slučaju da sam otišla doslovno u roku 7 dana!
Mislim da sam tada odrasla.
U zračnoj luci u Frankfurtu, čekajući avion za Miami i brišući suze...
Nikada neću zaboraviti kako sam se osjećala kada sam u luci u New Yorku stala pred grdosiju od 14 katova i kada su mi rekli da su naše kabine, kabine za posadu, ustvari pod vodom dok brod plovi... i da ćemo ploviti kroz Bermudski trokut... i još štošta...
O svemu ovome ću Vam pisati jednom, malo opširnije, obećajem!


3.)
Treća stvar može biti ova:
Ja obožavam djecu!
Ali onak, zaista ih obožavam.
To i je glavni razlog zašto sam počela polagati sve ove silne ispite koje polažem u zadnje vrijeme (BTW, danas sam položila čak 2 i dobila dvije petice!), jer želim upisati fax i raditi s klincima.
Svojevremeno sam radila kao trener u jednoj plesnoj skupini i to mi je bio najbolji posao koji sam imala.
Radila sam sa curicama od 8-12 godina i bila sam im prije svega velika seka, a tek onda tutorica i trenerica.
Imale smo puno, puno treninga i jako smo naporno radile.
Za tu djecu sam grizla ko luda!
Igrom slučaja, zbog gore navedenog razloga pod 2.) morala sam ih napustiti i to baš pred jedno važno, važno prvenstvo, ali došla sam i bila uz njih u najtežem trenutku i gledala ih sa suzama u očima kako osvajaju to isto prvenstvo (pa, majku mu, to sam ih sve ja naučila!!!)
i to mi je bio jedan od najtežih rastanaka – zato to i pišem...
I dan danas neke curice vidim, mada to više nisu curice, znate, ali onaj njihov zagrljaj koji dobijem...tako mi puno znači!!!
A lančić sa privjeskom i narukvica koju su mi poklonile, govori više od svega...
One su mi pokazale koliko djeca znaju biti slatka i simpatična, naporna i smiješna i totalno su me osvojile, za cijeli život!

4.)
Kad smo već kod djece, ah ja patetična ribetina, ne smijem zaboraviti da posao koji radim već 4 godine, ustvari ne bih ni dobila da nije bilo kćeri moje naj, naj frendice...
Čudno, ne?
Mala je tada, nazovimo je Indigo, imala 7 godina i igrala se u istom parku sa još jednom takvom curicom koja je, igrom slučaja bila kćer mog sadašnjeg šefa!
I tako je to krenulo, bla, bla, bla, u parku, na klupi, veli on mojoj frendici : „trebam nekoga za posao“, a frendica će na to: „joj, zamisli, ma jedna moja frendica ti je super, baš ti takva treba, ovakva je i onakva, ali dobra, časna riječ... i eto ti meni posao!
Naravno da je istina kada kažu da na mladima svijet ostaje, zar ne?

5.)
I eto me već na petoj...kad prije!
Ja sam vam veliki ovisnik o adrenalinu!
Baš onak, veliki...
Volim brze aute, motore, najsretnija bih bila kada bih mogla voziti nekakvu ludu jurilicu...
Prije nekoliko godina, recimo prije 4 godine, bila sam s dečkom na moru i odlučili smo otići do Šibenskog mosta i skočiti Bunggie jumping.
Sva sam bila euforična, danima sam samo o tome pričala, nisam se mogla ugasiti!
Vjerojatno sam bila prenaporna (zato sam vjerojatno danas solo, hihihi)
No, to jutro kad smo se probudili i krenuli, ja sam se nekako ... ustrtarila...
Ali, ja ne bih bila kada bih odustala samo tako, nema šanse, gle, jua sam sebiobećala da bu to tak i gotovo!!!
Malo sam u autu do tamo razmišljala, prevrtala činjenice u stilu kaj ak ovo, kaj ak ono, ali najbolje je ne razmišljati o glupostima, zar ne?
Međutim, čim smose sparkali, ja sam znala...
Skočit ću!!!
I, skočila sam!
Super sam skočila, pjevala sam Đoletovu pjesmu dok su me dizali natrgag na most, urlala sam „Daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi... i bila sam presretna.
Luda kao i obično, dok sam još stajala na mostu sa svim onim gumama i zaštitnom opremom i čekala zeleno svjetlo za skok, zamolila sam dečka da mi negdje naruči Stellu...pa, žedna sam na ovih 40m, a ko zna, možda mi je i zadnja!!!
Sljedeća adrenalinska avantura slijedi ove godine: skakanje iz aviona, s padobranom, u tandemu sa fantastičnim i nadasve zgodnim instruktorom, naravno!!!


Eto, rekla sam Vam što sam imala, moram priznati da sam uživala u svakoj stavci koju sam navela...
pa zaista sam vam puno rekla o sebi.

a sad još i da zadužim neke da i oni napišu koju pametnu o sebi, nije ih 5 ali tko kaže da ih baš mora biti 5!!!:

KP
jednostavan život za komplicirane
Antidepresiv



Uživajte, pusabok i čitamo se naravski!!!





Post je objavljen 16.01.2007. u 12:02 sati.