Pregled posta

Put putujem....

Vjerovatno većina ljudi se neće složiti sa mnom ali ja bš nisam tip za putovanja. Evo nalazim se na poslu na kojem mi se često pružaju prilike za putovanja, a ja kad dođe do toga sam koma. Mislim lijepo je meni sve to, ali sam taj čin prije putovanja i putovanje mi je . Najčešće kad se vratim s nekog puta bude mi lijepo, ali prije toga... Neki će mi reći da je to jer sam težak za promjene i mislim da jesam. Što je zapravo nekako čudo jer mislim da imam malo avanturističkog duha u sebi, samo je problem započinjanje avanture. A druge s druge strane volim da su stvari oko mene uredu i reklo bi se da sam u kontroli. Čudan mix. E sad još je čudnije kad znam da sam si sam odabrao ovaj posao gdje moram putovat . Ah...
Do prije par mjeseci nisam nikad letio avionom i onda je došlo moje prvo putovanje. Putovao sam u Estoniju. Prvo, avion je bio propelerac. E sad ja sa, avione viđao na televiziji, lijepi veliki prostrani, a kad ovo čudo od aviona kao da sam ušao u ZET-ov autobus, i to one starije verzije. Usko, klaustrofobično. No, dobro. Iskreno nisam se bojao jer nisam znao kaj me čeka, ali imao sam zgrčen želudac. Upali on propelere i počne sve se tresti, bučati. I to sam preživio. Polijetanje - nitko mi ga nije opisao. Ubrzanje po pisti i uzlijetanje - imao sam osjeća da mi netko premješta unutarnje organe! Još sam ja nadobudno tražio mjesto uz prozor. Pokušao sam gledati za vrijeme polijetanja kroz njega ali - bed idea! Uglavnom poletili smo i onda se on počeo izravnavati ili kaj ja znam kaj već opet operacija organa. Kad smo se smirili gore negdje na 4-5ooo metara, pogled je prekrasan. Stvarno tad vidiš još bolje ljepotu Božjeg stvaranja, kao što kaže psalmist:

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Jahve smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k’o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al’ ljubav Jahvina vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.
Jahve u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća" Ps 103

No, dobro letim ja tako, poslužili su nam nešto su valjda trebali biti sendviči ali su se stisli u pranju i pri tome izgubili sav okus. Došlo vrijeme za slijetanje u Prag. Šta da kažem u Prag nismo sletili već smo LUPILI!! I pri toj brzini još smo i naglo zaokrenuli u desno, jer se valjda pilot sjetio da bi trebao skrenuti prema pisti!! Uglavnom, ovi koji su sa mnom putovali rekli su da im je to bilo najgore slijetanje ikad!! Moje prvo...hm. Hajde, došao sam sebi u Pragu i vrijeme je za let do Tallinna. Ovaj put bio je "pravi" avion, Boing 7 nešto 7. Ali, gle počelo nevrijeme nad Pragom. Ovaj put sam bio spreman za polijetanje, ali bilo je puno brže od onog propelerca. I naravno zbog nevremena bie su turbulencije. Moji supu(a)tnici samo su mi se okrenuli i nasmijali i rekli "Stvarno nemaš sreće". Ja nisam paničario već sam samo gledao reakcije ostalih u avionu i kad sam vidio da nitko ne šizi i viče "We are all gonna die" bio sam cool.
U međuvremenu sam putovao još 4 puta avionom i situacija se malo popravlja. Ali zanimljivo je dok si gore i gledaš kroz prozor i razmišljaš si kako te samo tih 5-6 cm plastike i metala dijeli od...well you get the picture.
I da zaključim za tri tjedna opet putujem u Englesku. A ko' mi kriv...


Post je objavljen 16.01.2007. u 12:02 sati.