Rich Karlgaard, uspješan poduzetnik i ugledni kolumnist Forbesa, osvrnuo se u svome tekstu s kraja 2005. g. na svoj kratki izlet: ne zbori je li bilo milom ili silom, ali pridružio se blogosferi dva mjeseca ranije. Iz pozicije insajdera, ali još uvijek ne s prevelikim odmakom od kolumnista za jednan tradicionalni medij (bez obzira na to što se isti već odavno nalazi i u digitalnom formatu), dakle, iz pozicije na jednakoj udaljenosti od obaju svjetova, on iznosi zaključke o blogu i bloganju. Karlgaardu su se zbog bloga dogodile dvije konkretne promjene: zbog razlike u vremenu na Istočnoj i Zapadnoj obali, prisiljen je pisati u cik zore kako bi kolumne/postovi na vrijeme za sve čitatelje ugledale svjetlo dana. Druga stvar koja mu se dogodila, a koja je dobro poznata svim blogerima, jest opsjednutost blogosferom. On to, politički korektno i američki neutralno, naziva uronjenošću, te nastavlja nizati slatkovodne i slanovodne metafore blogosfere kao oceana koji svakom danom postaje sve veći. Zanimljiviji su, međutim, Karlgaardovi sustavni zaključci, koncizni i kratki kao i njegovi (ali ne i moji!) postovi na blogu.
Bloganje nije prenapuhano, zaključuje ovaj bloger-kolumnist, koji i više od godine dana kasnije redovito ažurira svoj blog. Blogati je i lako i jeftino, time i privlačno, ne samo zbog praktičnosti nego i zbog primarne ljudske potrebe za samoaktualizacijom i samospoznajom (Maslowljeva piramide, nosce te ipsum, najprije smo klesali u kamenu da ostavimo trag, sad pišemo blogove, i te fore).
Prosječan blog nije sinegdoha blogosfere, u moru prebrojnih kvalitetnih je malo ('Think of the blogosphere as a bookstore where no book is refused. A store bigger than the Mall of America.'), ali vrijedi se upustiti u potragu. Karlgaard sugerira i karakteristike najboljih blogera: pišu o onome što znaju, a linkaju informacije o onomu što ne znaju (Na pamet mi pada ona stara mudra, posebno primjenjiva u ovo naše doba viška svega, pogotovu informacija: There are two kinds of knowledge: You know something, or you know where to find it.)
Karlgaard, kao poduzetnik, iznosi i svoje mišljenje o tome koliko su blogovi loši, odnosno dobri za poslovni sektor, komu prijete, a koga maze, te kako se to sve slaže u odnosima ponude, potražnje i ostalih karika u tržišnom lancu. Meni je pak, u svjetlu prinova u hrvatskoj blogosferi, najaznimljivije Karlgaardova tvrdnja da blogovi doista prijete medijima mainstreama, a argument mu je magnetska sila mogućnosti izbora i istomišljeništva kojom raznorodni necenzurirani (mada bi se i o tome dalo razgovarati, op.a.) tekstovi korisnike privlače snažnije od urednički potpisanih i uređivačkopolitički žigosanih novina i časopisa. Kad tomu dodamo višestruko jeftiniju mašineriju iza, primjerice, Neovisnih, ali ne i neutralnih mreža, dobijemo - prijetnju mainstreamu. Ili, bolje rečeno, novi mainstream.
'That's what I've learned in my two months of blogging' - tako svoj tekst (koji u originalu možete pročitati ovdje) završava Rich Karlgaard. A mene zanima: Što će naši mainstream novinari nakon dva mjeseca bloganja zaključiti o novozaposjednutom mediju?
Post je objavljen 16.01.2007. u 10:15 sati.