Bila je kasna ljetna večer. Bili su mladi. Ili je bar on bio mlad. Ono malo šetača ili biciklista nisu ni primjećivali. Gledali su se, izgovorili koju, a kad je ponestalo riječi stali bi, zagrljeni. Zaljubljeni.
Ona je odavno odlučila oko sebe podići visoku ogradu sa bodljikavom žicom pri vrhu i provedenom strujom. Za svaki slučaj. A on je bio taj koji je preskočio ogradu. Koji ju je naučio razlikovati one koji stoje pred ogradom i plaču jer ne mogu unutra i one koji ulaze i gaze njeno srce.
Uopće nije bilo važno hoće li ih tko vidjeti. Jedna klupa kraj jezera bila je samo njihova. Jedan stisak ruke i poljubac, bilo je nešto što im nitko toga trena nije mogao zabraniti.
-Zamisli da je ovo more.
-Zamišljam.
-Imam neodoljivu želju baciti te u more. I ne brini ako ne znaš plivati. Ja te neću ispuštati iz ruku.
Mrak je već odavno sakrio prirodnu boju jezera, a oni su sve češće ostajali bez riječi. Poljupci su rekli sve ono što oni nisu.
Ne sjećaju se mostića kojim su prošli prema Vidikovcu. Vjerovatno su i baš tog trena ostali bez riječi.
Od svih Zagrebačkih parkova, ovaj je bio najljepši. Pamte svako drvo, svaki šum u noći i bijelu prašinu na cipelama. Pamte zagrljaj i pogled prema izlazu sa brežuljka. Stajali su, nijemi od ljepote osvijetljene puste staze. Tu ljepotu narušavale su dvije siluete koje su u čučećem položaju pokušavale mobitelom slikati široku stazu, osvijetljenu sa obje strane starinskim uličnim lampama. Kad njih ne bi bilo, slika bi bila savršena.
Ponovo im je ponestao riječi i ponovo su se njihove usne spojile. Znali su da je park prazan, da je sutra radni dan, da je njihova ljubav kratkog vijeka, da su dva različita svijeta, da je ovo sada i ko zna kada i da će njihove plave oči zauvijek pamtiti taj trenutak.
Još jedna klupa. Još jedan dodir. Još jednom trnci u tijelu. I izlazak na glavnu, široku stazu, osvijetljenu s obje stane starinskim uličnim lampama.
Ovaj put staza je bila prazna. Maksimir je bio pust. Tu i tamo čulo bi se šuštanje u lišću neke noćne životinje. Bili su sami. I tako često bez riječi, a razumjeli su sve.
-Možda bi trebali i mi sad čučnuti. Možda je to običaj, ovdje.
Ona je savila noge u koljenima i našla se u neobičnom položaju usred pustog parka. On je kleknuo ispred nje i još jednom ostali su bez riječi.
Možda ih je netko i promatrao sa onog istog mjesta, odakle su se sat vremena prije toga, oni smijali fotografima u neobičnom položaju. Možda se sad njima netko smijao i smišljavao tijek njihovog razgovora i razlog njihovog položaja. To uopće nije bilo važno. I nitko od njih dvoje nije imao mobitel sa kamerom da zauvijek zabilježi tu sliku. Niti to nije bilo važno. Tu sliku će svatko od njih ponijeti sa sobom i svojim plavim očima promatrati je, iz svog kuta.
-A što ako su glavna vrata zaključana? Znaš kako je visoka ta ograda? Hoćemo li ovdje dočekati jutro, pa ravno na posao?
-Ne brini, znam preskakati ograde. Ti si me tome naučila.
Zvukovi automobila na Maksimirskoj cesti vratili su ih u stvarnost. Izbacili u neku drugu orbitu kojoj, kao da nisu pripadali. Sve rjeđe su ostajali bez riječi.
Još jedan pogled na pusti Maksimir, još jednom njegove ruke oko struka i još jedna pomisao da je već sutra. Da je ponedjeljak i da sve što je lijepo kratko traje.
Često puta, prekratko.
Post je objavljen 16.01.2007. u 09:26 sati.