Kad napuniš dvadeset i sedmu, a nemaš potrebu za brakom i djecom, jedini način da se osjećaš ugroženo, zatočeno ili u kratko odraslo, je dići kredit.
Ja ću, osobno, dići kredit kako bi u red dovela, još ne sasvim moj, auto. Naime ja sam zaljubljenik u stare citroene. Najdraži od svih mi je cx prestige, nakon toga ds, poznatiji kao ŽABA, a za sada je moj ljubimac mala verzija, neki hibrid oba auta, GS super 1,3. Moje je godište. I za sada nije vozan. Istina, pali bez problema, ali ima problema s hidraulikom. Kako bi se bolje izrazila, ima problema s dizanjem. Nije da se ne diže, samo ponekad procuri, pa mu ne rade kočnice i tako to. :)
Sad je kod mehaničara, zahvaljujući BOBIJU, kvatovskom policajcu, koji je četiri dana nakon što smo skinuli tablice na auto stavio neku naljepnicu na kojoj me obavještavaju da će auto ukloniti za tri dana ako ga ne maknem. Navodno jer nema tablice, ne mogu doći do vlasnika automobila. Pih, sve bi to još i bilo ok da pores mog auta ne stoji još nekolicina koja nema tablice, jedan čak nema ni prozor, a njima nije ništa nakeljio i još stoje na parkirališto.
No, s obzirom da ja volim svoj auto, imam dobrog dečka kojem nije bio problem prčkati po autu pa se dotični mogao upaliti i uz pomoć MaKajGota koji je našao vučnu službu auto je otišao doktoru za automobile. Jednom krasnom stričeku koji također voli stare citroene. Kako bi sve bilo kompliciranije imali smo probleme i oko brava Gs-a. Naime, stjecajem okolnosti original ključ je izgubljen još u šestom mjesecu, a rezervni ključ su ukrali iz dečkovog auta. Tako da smo bili prisiljeni provaliti u vlastiti auto. Zabava za cijelu obitelj.
Prvi korak je tako apravljen. Auto je odšlepan.
Sada slijedi procijena. Prvi na redu je mehaničar, pa limar i lakirer, pa tapetar. A kupila sam i laptop, moram kupit sauger, a i blagdani su me malo odveli u minus, jbg kad sam i rođendan imala i tulum za rođendan, a i neka shoping manija me uhvatila.... Uglavnom morat ću dići kredi da pokrijem auto, laptop i minus u banci.
Četiri dana nakon Nove godine, prilikom šenje odlućih, konačno, otvorii onasve u jedan u Zagrebačkoj banci. To s vrata koja me vode do kredita. A što ću ne volim imati jamce. Rađe ja to dignem preko master kartice. Tako sam svoj na svome (govnu).
Eto, sve je jasno.
Dobra vijest od ove godine, nekako sam prestala pušiti. Naravno, tu i amo popušim po cigaretu, ali ne svaki dan i ne više od dvije. (osim na tulumu, mom, koji je bio sad u subotu, tada sam popušila četiri.) Ja mislim da je to bravo.
Ne znam da li ste primjetili da je ova godina, recimo, loše počela. Ja se osobno ne bih smijela žaliti, ali kad pogledam ljude oko sebe i kad su ti ljudi pogledali oko sebe, jedini zaključak je da već dugo nije bilo ovako lošeg početka. Frendica je na prvom danu skijanja zaradila potres mozga, od njenog frenda mamu su opljačkali u Budimpešti, moja se sestra zaključala van stana oko 4 ujutro na Novu i zvonila pola sata prije nego što me probudila da ju pustim unutra, mojoj je mami na 16 dana došla svekrva i pila joj krv na slamčicu, naš pas je bio na pregledu kukova i otkrili su da ima krive kukove i da nikad neće imati leglo ida niš od natjecanja, mom dečku propadaju svi poslovi, frendica je izgubila bebu (nije se primila)....Ma totalno zabrinjavajuće. Svi se nadaju da se sad sve ispucalo. Valjda bu bilo bolje.
Večeras sam po prvi puta u svom životu u prvom mjesecu u Zagrebu vidjela komarca.
Već sam se pribojala da sam toalno izgubila potrebu za pisanjem. Pomislila sam da edino kad imam nešto za pisati je kada se žalim, i znate što, bila sam u pravu, to je ono što nas (time mislim na sebe) od pravih pisaca. Pravi pisci imaju o čemu pisati i kad nisu nadrkani i kad im ježivot složen kako treba. A ne kao ja. Sad kad mi je ljubav kak treba sad sam ja pasivna. I da postajem masivna. Ja sam jedna od onih koja dobij apetit kad je sretna. Sebljam se iz dana u dan. Katastrofa. :) A šo ćeš. Stalno se brinem dal on ima što za jesti, da slučajno ne bude gladan i onda si nekaj fino skuham. Jako volim svoju hran. K tome kako mi je godišnji počeo tako sam ja dobila neku pretjeranu potrebu za kuhanjem. Bili smo u konzumu, onom velikom i naletjela sam na razne kutije s kolačima u vrečici .Kupila sam si to pa sam pekla kolače. o je tako jednostavno. Ko juha iz vrečice. Svatko ih može napraviti, a još su i brzo gotovi. I tako, pridružila sam se naciji koja nakon Bžićnih blagdana priča o kilama koje su stukli i planovima kako ih maknuti. Ne stajem više na naprijateljsku vagu, dosta mi je toga. Sad se malo rjeđe i u ogledalo gledam, samo mrzim kad mi frendovi komeniraju kako mi se vidi da sam se malo popunila. Eto, sad u šetnje, papica s manje masnoće i tako do uskrsa, kad ćemo se potruditi da sve što uspijemo maknuti vratimo. Pusice, laka vam noć.
Post je objavljen 16.01.2007. u 08:40 sati.