1969 otoka razbacanih u smaragdnim vodama zaljeva Halong. Tako bi se najlakše mogao opisati ovaj prirodni fenomen koji se nalazi pod zaštitom UNESCO-a. Udaljen otprilike tri sata vožnje istočno od Hanoija, zaljev Halong je kutak za opuštanje nakon buke i gužve vijetnamskog glavnog grada.
Uplatio sam dvodnevno krstarenje po Halongu s noćenjem na brodu za USD 40 (uključen prijevoz do Halonga i natrag u Hanoi, brod, ulaznica, vodič na engleskom, dva ručka, večera i doručak). Kombi me kupi u 08:00 sati ispred hotela i autocestom, malo boljom od jučerašnje, vozi prema Halongu. Putem naravno obavezno zaustavljanje u jednom od onih turističkih trgovina u kojima svi razgledavaju, ali nitko nikad ne kupuje ništa. Nasmijala me tabla na kojoj piše da su svi proizvodi djela hendikepiranih osoba te da sav novac od kupovine ide njima. Baš! Kao da svatko pametan ne zna da sve ide vladi koju, koliko sam primjetio, baš i ne zanima običan narod. Vlada će pokušati na sve načine oderati turiste samo da se domogne dolara kako bi i dalje nastavila nesmetano uživati u ljepotama života. A ako se pogledaju državne zgrade po Hanoiju, primjećuje se da su daleko više uređenije i luksuznije od običnih kuća. No, vratimo se na trgovinu. Nalazi se u nekakvom gradiću na pola puta do Halonga, a od ostalih kuća odvojena je zidom. Na vratima piše velikim slovima: «Ne preporuča se izlaženje iz dvorišta zgrade. Tko izađe, izašao je na vlastitu odgovornost!» Kao da je opasno. Vani par običnih ljudi u svojim trgovinama i štandovima žele prodati koji suvenir (jeftinije nego u turističkoj trgovini) i zaraditi koji dolar. Ono da je opasno je još jedan od vladinih pokušaja da te zadrži unutar turističke trgovine i pokuša te oderati. Odlučujem izaći i malo prkositi. Nitko me ne zaustavlja niti me išta pita. Hrpa ostalih turista je također vani i kupuje kod lokalnog stanovništva.
Oko 11:30 iskrcavamo se iz kombija u luci Halong Cityja. A tu me dočekao šok i razočaranje. Usidrene u luci čekaju stotine brodica, a okolo tisuće turista. Toliko o miru i tišini. Vodič Tai ukrcava nas u jednu od brodica. Riječ je o drvenoj brodici na tri kata: prvi kat su kabine za spavanje, drugi kat je blagavaonica sa stolovima i klupama, a treći kat je terasa s klupama. Brod je veoma kvalitetno napravljen, ima čak i jarbol, ali čini se da ga danas i sutra neće koristiti. Većina grupe je skandinavska: dvije Dankinje, švedski par i jedan Norvežanin. Skandinavsku dominaciju razbija troje Australaca, jedna Japanka, ja i jedan tip koji baš i ne govori previše pa ne znam odakle je točno, ali uspio sam uhvatiti par riječi na tečnom engleskom pa mora biti iz Australije, SAD-a, Novog Zelanda, Engleske ili slično.
Osrednji ručak na brodu i potom poslijepodnevno krstarenje po zaljevu. Ono što sam prvo pomislio da neće biti tišine, prevario sam se. Otoka je toliko da svatko ima neki maleni zaljev za sebe, a i nakon što se «smjeste» sve brodice, sigurno još ima slobodnog mjesta. Pejzaž je nešto što dosad nisam nikada vidio. U moru prekrasne smaragdne boje razbacane su na stotine i stotine otoka. Gdje god da pogledaš, tu su otoci. Neki su veći, neki manji i više sliče stijenama nego otocima. Ali budući da i mi doma imamo puno otoka, a svaku hrid nazivamo otokom, onda ću Vijetnamcima priznati da ovdje imaju 1969 otoka. Zajedničko svim otocima je da su jako strmih padina, kod većine izgleda kao da ih je netko oštro razrezao nožem, stijenoviti su i obično pri vrhu imaju bujnu vegetaciju. Neki su otoci «probušeni» špiljama pa kad je vrijeme lijepo, a razina vode niska moguće je proći u čamcu s jedne na drugu stranu otoka. Nažalost, danas je vrijeme ugodno, ali ipak nedovoljno toplo za kupanje. Otprilike 20°C. Legenda kaže da je zaljev Halong mjesto gdje se veliki zmaj, koji je dotad živio u planinama, spustio na more. Dok je ovdje letio, njegov dugački rep je izrovao zemlju koja se napunila morem, a najviši dijelovi kopna koje more nije prekrilo su današnji otoci Halonga. Dok gledam sve te otoke, ne mogu se prestati pitati kako se kapetani ovih turističkih brodica ovdje snalaze. Sve izgleda isto. Stoga se i ne čudim kad nas Tai upozorava da se ne udaljavamo previše od brodice kada je došlo vrijeme za vožnju kajaka (uključeno u cijenu). Još ljepši način da se pobliže povežeš s prirodom zaljeva Halong. Norvežanin, koji je inače moj cimer u brodskoj kabini, odlučio je provozati se kajakom s pivom u ruci. Naime, pivo se može kupiti u baru na našem brodu, ali za 15000 do 20000 donga. Druga opcija je kupiti pivo kod jednog od lokalnog prodavača na čamcima kojima okruže tvoj brod čim se usidriš. Tada košta 5000 donga, ali onda plaćaš još 5000 donga takse za ispijanje piva na brodu. Norvežanin iz principa to ne želi učiniti pa kupuje pivo iz kajaka i pije ga u kajaku kako bi zaobišao pravilo. Vidim da je Tai ljut iako to pokušava sakriti. Iskreno, baš mi je drago što je Norvežanin učinio to što je učinio jer me Tai živcira sve više i više. Cijelo vrijeme nas goni nešto po brodu, kad stajemo razgledati jednu od špilja, sve ide jako brzo i ne daje nam ni sekunde vremena za fotografiranje. Šveđani se ipak malo zaustavljaju da naprave par fotki što on uopće ne primjećuje. Vraćamo se na brod i krećemo. Tek nakon desetak minuta vožnje primjećuje da netko fali. Vraćamo se i na doku pronalazimo Šveđane. Sve u svemu Tai je još veći diktator u ovom poslu od mene. A ja sam mislio da većeg diktatora od mene nema...
Na brodu ipak nakratko razgovaram s Taijom o trenutnoj situaciji u Vijetnamu koja me jako zanima. Nije baš zadovoljan. Kaže da narod jako loše živi i da vlada uopće ne pokušava išta promijeniti. Velika je nezaposlenost, a i oni koji rade, nemaju baš Bog zna koju plaću. Kaže da se zarađuje cca 800 dolara godišnje. Sram me uopće pomisliti, a kamoli reći, koliko ja zarađujem.
Noć na brodu je malo prohladna, ali čim su ugasili agregat, odmah se tone u san. Zaspao s agregatom, budim se s agregatom. Uključuju ga u 06:30 i nakon toga nemoguće je nastaviti sa spavanjem. Doručkujemo i zatim još malo krstarimo po zaljevu. Još otoka i otoka, a tu i tamo i ribarskih sela koja su u potpunosti izgrađena na vodi. Jednostavne drvene kućice na pontonima s ribnjacima ispred, uglavnom nekoliko takvih kućica povezanih u selo, a ponekad i osamljene. Svaka s barem jednim čamcem ispred, a nerjetko i dva i tri koje ribari koriste svaki dan za bacanje i podizanje mreža. Takvih viđamo nekoliko. Ono što mi upada u oči su psi u tim plutajućim kućama koji su osuđeni na tih 10-20 četvornih metara prostora.
U podne smo natrag u Halong Cityju, ručamo u jednom od restorana, a potom natrag prema Hanoiju uz obavezno zaustavljanje u istoj turističkoj trgovni. Ne odustaju. Putem promatram ljude na cesti, uglavnom na motociklima, i čudim se što sve stane na te male mašine. Ne prevoze se samo ljudi, nego i cijele kutije limenki coca cole, staklene vaze i čaše, hrana, a najdojmljiviji su magarac i svinja sa svezanim nogama i na leđima polegnuti na motocikl iza vozača. I tako po autocesti. Što se pejzaža tiče, rižina polja i rižina polja. Nekoliko sela i gradića s tradicionalnim uskim i visokim kućama čija je samo prednja fasada ofarbana i uređena, a iza i sa strane ostavljeni su sivi betonski zidovi. Izgleda malo smješno, ali vjerovatno je to ušteda na novcu i boji ako im se u budućnosti prikvači neki susjed. Ili možda se samo prave važnima s frontalnom fasadom.
Uzimam kofer u hostelu i naručujem taksi do željezničkog kolodvora. Prethodno pitam u hostelu koliko će me otprilike taksi izaći i recepcioner mi kaže oko 25000 donga. Ulazim u taksi i vozač kaže: «60000 dong. No meter sir.» E nećeš. Odgovaram mu da znam da je oko 25000 i nek uključi taksimetar. Pokušava izvući 40000. Ne pristajem. Konačno kaže 30000. Dogovoreno. Krećemo napokon prema željezničkom kolodvoru. Malo mi se žuri. Imam još pola sata do vlaka kad primjećujem da se gubi po gradu, čak jednom izlazi da sazna smjer. Dolazim desetak minuta prije polaska vlaka u 19:00 sati. Na kraju taksist ponovno pokušava s osmjehom iskamčiti 40000 donga, ali u ruke mu stavljam 30000 i odlazim. Pred vlakom kofer i kartu mi uzima čovjek u odori za kojeg sam isprva pomislio da ja službenik u vlaku, no ubrzo, ali prekasno, shvaćam da je nosač koji će pokušati izvući pare iz mene. U kupeu kao iz topa kaže: «10 dolars sir.» Moš' mislit. Znaš gdje si možeš zabit deset dolara. U ruke mu stavljam 13000 donga (cca 90 centi), on pokušava izvući 5 dolara, ali mu dajem do znanja da se više ne zajebava sa mnom. Zašto ovi ljudi misle da su svi turisti idioti koji će im doslovno baciti novac u ruke koliko god tražili?
Reunification Express ili Ekpresni vlak ujedinjenja (zapravo je riječ o dnevno nekoliko vlakova istog imena) putuje 1726 km između Hanoija i Ho Chi Minh Cityja (Saigona) brzinom od prosječno 48 km/h (toliko o ekpresnom vlaku) i potrebno mu je oko 40 sati da dođe od jednog do drugog grada. Putem se zaustavlja na povećem broju stanica, a moja stanica je Danang u nekadašnjem južnom Vijetnamu, 16 i pol sati vožnje od Hanoija. Tvrdi krevet u vlaku došao me 462000 donga. U usporedbi s kineskim vlakovima, ovaj vijetnamski je poprilično osvježenje. Čišći je, kreveti su za razliku od onih kineskih ovdje zatvoreni po šest u kupeu, a odmah po kretanju ti daju besplatno bocu vode. Jedino što su kreveti postavljeni dosta nisko pa se putnici «europskih dimenzija» ne mogu uspravno posjesti. Iako ne govore engleski, uspio sam se skompati s Vijetnamkama u kupeu, a tu je i Nijemac sa svojom vijetnamskom djevojkom.
Post je objavljen 08.01.2007. u 23:55 sati.