(napomena: prije nego poćnete čitati text, stisnite play na ovom malom dolje tako da Vam ugođaj bude onako kako sam ga ja zamislio. vjerujte mi bolji je efekt.)
Život je poput vožnje vlakom. Jednom kada se onim malim stepeničicama popnemo na njega, moramo biti svjesni da će jednom stati i na našoj postaji. Jednom ćemo morati sići. Na karti koju smo dobili kako bismo ušli u vlak piše točno određen broj našeg sjedala. U određenom separeu, s već određenim kartama i ljudima koji će tijekom vožnje utjecati na nas. Kada vlak krene na svome će putu nebrojno puta morati stati kako bi se naši suputnici izmjenjivali. Neki će od njih na nas ostaviti trenutni dojam, odu ševiti nas svojom pojavom, ali kad se dignu, sjećanja i želja za njima isčeznut će i prije nego se njihovo sjedalo ohladi. Postoje i oni ljudi koji će samo nakratko sjesti, ili oni koje ćemo uočiti u prolazu, ali ćemo željeti znati tko su i što su, neke ćemo nehotično udariti... Ali postoje i oni koji će sjesti s nama u separe, a mi ćemo znati da će oni jednom otići. Štoviše s vremenom ćemo to vjerojatno i saznati. Pričat ćemo s njima, zabavljati se, ali sjećanje na njih će trajati zauvijek, a stolica ostati vječno topla. Neki će izići prije nas i nećemo dati drugima da sjednu na njihovo mjesto. Prije ili kasnije i mi ćemo sići s tog vlaka i za sobom ostaviti prazno sjedalo. Ali naši će nas se suputnici sjećati. Njih zovemo prijateljima. One koji će nam čuvati mjesto, čak i sa saznanjem da se mi više nećemo vratiti. Ali ipak na kraju ćemo se svi sresti u glavnom kolodvoru. Tamo ćemo zagrlititi one koji za nas jesu. One koji smtramo prijateljima, naše čuvare.
Post je objavljen 15.01.2007. u 15:18 sati.