Marketing
Price iz bolesnicke sobe
Sazetak treci
Na odjelu nas je bio oko tridesetak, a od toga smo cetvero, petero bili pokretni. Stanje se svakodnevno mijenjalo, a bilo je i dana kada su se ubacivali dodatni kreveti u hodniku, dok se ne isprazni lezaj u nekoj od soba! Dvije sredisnje sobe namijenjene su najtezim bolesnicima koji su prikljuceni na monitore postavljene uz pult preko puta tih soba. S druge strane pulta je dezurna medicinska ekipa koja broji od 4 osobe nocu do 10-tak danju. U produzetku pulta su dvije VIP sobe za one koji zasluzuju poseban tretman ili zbog drustvenog ugleda ili zbog novca kojim si to mogu kupiti. I na kraju (bolje reci na pocetku) pored samog ulaza na odjel je prosireni dio sa nekoliko stolova za koje smo mi pokretni tri puta dnevno sjedali i dobijali obroke. To je bilo i mjesto na kojemu smo se mogli "odmoriti" od atmosfere u bolesnickoj sobi, primiti goste ili jednostavno sjediti pored prozora koji se ne da otvoriti i buljiti u dimnjake termoelektrane iza kojih je nepregledno more!
Vec prvu vecer sam tamo susreo zanimljivog gospodina s kojim sam se zadrzao u razgovoru i nakon sto smo zavrsili s jelom. Osim krutog drzanja desne ruke nikakvog vanjskog znaka neke bolesti nije bilo na njemu, a vrlo sam se iznenadio kad mi je rekao da je u dobrim sedamdesetim godinama zivota. Mose Fefer se zove, rekao je, ali je odmah dodao da je morao mijenjati prezime kad je stigao u Izrael, jer ono pod kojim se je rodio, Pfefer, je tesko interpretirati na Ivritu, jer bi se pisalo otprilike kao Pppr, a bez tockica ispod slova nitko ga ne bi znao izgovoriti!
Nije se Mose zalio na svoje stanje, jer je, kaze, prosao u zivotu puno teskih trenutaka i tada ga je sjecanje vratilo u vremena kada je s roditeljima uspio pobjeci iz Poljske u Ukrajinu pred nacistickim progonima. Skrasili su se u Galiciji u gradu Ternopil, podrucju koje je u burnoj prvoj polovini proslog stoljeca cesto mijenjalo vladare. U gradu su trecinu stanovnistva cinili Zidovi sve dok Njemci nisu osvojili Ukrajinu i poceli puniti vlakove prema koncentracionim logorima. Mali Mose je s ocem opet bio u bijegu da bi na kraju stigli u Kopychyntsi, mjesto u kojem su se skupljale tisuce bjegunaca pod obecanjima Njemaca da im se nista nece dogoditi. Kada je poceo pogrom sakrili su se u nekakvu rupu u zidu i danima cekali ne izlazeci od straha. Pricao je o epidemijama tifusa koje su slijedile i velikim hladnocama, o bijegu Njemaca pred Rusima i njihovom oslobodjenju!
A onda smo promijenili temu, jer je spomenuo Tita i borbe na Balkanu. Pricali smo o poslijeratnom razdoblju, sukobima kapitalizma i socijalizma, spekulacijama o Titovom porijeklu, a "slucajni" prolaznici koji su vec davno zavrsili posjete po sobama sjedali su pored naseg stola i sa zanimanjem slusali, kako je Vesna rekla, "povjest".
Tako smo mi ponavljali iz dana u dan, od dorucka do rucka, od rucka do vecere, sve dok mu posljednjeg dana mog boravka u bolnici nisu dosle u posjetu dvije mlade zene. Susjede na poslu u Hederi, rekle su, a ja otkrio da Mose ima malu prodavaonicu slatkisa i bezalkoholnih pica u neposrednoj blizini banke u kojoj ja radim. Tako su nase teme postale sasvim svakidasnje i o lokalnim problemima!
Post je objavljen 15.01.2007. u 12:32 sati.