Za neke stvari, onako, treba imati pokrića. Iako, kako reče jedna pametna ženska glava: "ovo je grad ljudi bez pokrića". Širim to na zemlju omeđenu imenim Srbija. Pa i šire.
Mala grupacija manje ili više organizovanih celina oko svojih manje ili više organizvanih tkiva i vatre na koju se greju, sa manje ili više, odnosno nimalo pokrića.
Daš si tiket važnosti. Prosto. Uvek se meriš sa slabijim. Ono, ne meriš se. Nikad u stvari. To bez pokrića nije podložno merenju. Ili ako se već overava na merenje, obavezno to moraju biti neki tamo veliki istorijski važni i dakako mrtvi ljudi. Oni su kao neki i jedini reper do koga bez pokrića stado dobacuje. Nikako međ žive. Ne, pa, pobogu, šta tu ti bez pokrića da traže, mere?
Kako je glupo i misliti o tome.
Ako veruju u postojanje neke reinkarnacije, oni nikako nisu seoska kurva ili konjušar. Ako li horoskop govori o njihovom gnjidanstvu, oni ga preinačuju u ekskluzivitet. Prosto. Bezpokrićavi ljudi.
Vanvremenska dimenzija je odma utkana u njihovu konačnost.
I pulsira tako grad. Ova zemlja.
I dva metra zemlje kao sigurno pokriće, i za te bez pokrića.
Osiguran.
Pokriven.
I izmeren.
Al u dužinu.
Post je objavljen 15.01.2007. u 00:35 sati.