Krasno. Frano si je našo žensku... Kako jedan paučnjak uspije nać žensku u mjesec dana, a ja nisam uspio u 19 godina (recimo da sam je počeo tražit od trenutka kada sam izašao iz rodilišta)? Nije fer! Ovo je ultimativni nesupjeh womenizinga kod mene. Pauk jebeni ima curu a ja ne. Čovjek da se zapita...
Budući da me certain someone štafetirao, bio bi red da napišem tih pet stvari, ili koliko, o meni koje ne znate. Srećom, pa se poznajemo čitavih nekoliko mjeseci pa neće bit problema u pronalaženju tih i takvih sitnica.
Prvo. Da se nadovežem na Franovu situaciju. Nikad nisam imo žensku. Kad se oporavite ili od sažaljenja ili od smjehovnog šoka, dopustite mi da nastavim (iako radije ne bi). Naime, mojih previše kila i patološka sramežljivost nisu baš bili neki turn-on kod populacije suprotnog spola. A i ono malo što se sažalilo pa se sprijateljilo sa mnom su postale naj frendice pa one nisu dolazile u obzir. Niti sam ja ikad pokušavo išta napravit (vidi razlog poviše, ako se nije zagubio u salavoj masi) jer sam znao da vodim unaprijed izgubljenu bitku. I svaki uspijeh bi bio Pirova pobjeda. A to mi se nije sviđalo. Pogotovo kad sam saznao što je Pirova pobjeda. Ali situacija se mijenja. Mršavim. "Proljepšavam", rekoše babe u Župi kad su me vidjele preko Božića. A kome vjerovat nego starosjediocima. Tako da se nadam da ću riješit i problem sramežljivosti. I ako ovo čita neka ženska osoba koja je možda u nekoj halucinaciji i pomislila na nešto sa mnom, nek napravi prvi korak. Jer ako bude čekala na mene, moglo bi se dogodit da se načeka. Čitavu vječnost. Ali jednom kad otčepi, neće mi biti kraja. I još kad bi moja Venera ovo pročitala...
Drugo. U prvom razredu osovne škole upišo sam se u gaće jer su svi zahodi bili zauzeti. Prvi dan prvog razreda. A ja upišan sjedim učiteljici do nogu (jer me nije htjela pusiti u krilo) i vrištim ko da me kolju. I svi umiru od smijeha. Ravnatelj zove mater doma. Mater misli da je on zajebava pa mu svašta izgovori i poklopi. On zove opet i objašnjava. Mater ga shvati i pohrli u školu. I presvlači moje mokre MUŠKE hulahopke (zašto sam to nosio u devetom mjesecu?) nasred atrija. Preko malog odmora. Ja, stoički pomiren sa činjenicom da će me to pratit osam godina, šutim i pokušavam se stopit sa zidom iza mene. Ali mi ne ide jer je zid opituran u glupu zeleno sivu kombinaciju a ja crven ko riječna rakovica. Slijedećih tjedan dana je bilo pakleno. Poslije su me mrzili jer sam prvi naučio abecedu.
Treće. Imam ataksofobiju. Strah od nereda, za vas koji niste učili grčki. Mrzim nered. Bojim se nereda jer mislim da ću dovijeka morat živjet u neidentificiranoj hrpi smeća i neću znat gdje se što nalazi i vidim u glavi kako se na mene ruši sva hrpa sa radnog stola i kako nemam zraka pod svim tim olovkama, papirima, plišanim živinama i glupostima koje su naselile stol preko ljeta. Čišćenje pisaćeg stola nakon ljetnih praznika mi je bilo najgore razdoblje u svakoj godini. Čovjek ne bi vjerovo koliko stvari može okupirat relativno sitan prostor u malo vremena. A ja ne imah snage niti počet. Većinom bi sjedio na podu i plakao dok se mater ne bi smilovala i barem započela s čišćenjem. Više ne plačem. Sada lupam glavom o zid.
Četvrto. Strašno sam emocionalan i empatičan. Dira me tuđa nesreća. Plačem kada gledam kako nitko ne voli jebenog Raymonda! Mrzim kad mi se dogodi u vražjem kinu, preko neke izrazito dirljive scene, da pustim slapove Nijagare iz očiju. Srećom je mrak pa se ne vidi. Ali me zato poslije pitaju koji mi je kurac s očima. "Nagla promjena svijetla", rečem neuvjerljivo. Plačem i kada sam sretan. Gori sam od jebenog Tomislava iz big burazera. Plakao sam od sreće što sam upoznao Miška i Žutoperku. Plakao sam od sreće što sam upiso jebeni PMF jer je faks najbolji na svijetu. Plačem bez nekog posebnog razloga. Plakao sam kad sam slušo pjesmu "Sveti Vlaho" od Tere Kesovije. Plačem kada je muka Isusova, zajedno s onim babama koje ridaju jer je takav običaj. Ja plačem jer mi ga je žao. Plačem i sad, od spoznaje da ćete me ubit u pojam nakon ovog izljeva osjećaja.
Peto. Nikad nisam imao prijatelja. Muškog prijatelja. One gluposti do trećeg, četvrtog osnove se ne kontaju. Čitavu osnovu su me trojica tipova zajebavala, udarala i sl. (dok moja mater nije popizdila i ispičkarala ih usred prepune zbornice). I ona dvojica tipova za koje sam mislio da su mi frendovi nisu nikad rekla niti jednu riječ jebenom Tomislavu i dvojici jebenih Hrvoja koji su me furt zajebavali. Toliko o prijateljstvu. Čitavu srednju se nisam sprijateljio dovoljno dobro s niti jednim tipom. Sa svima sam bio dobar ali bili smo kolege, ne prijatelji. Miško je moj prvi pravi muški prijatelj, prijatelj kod kojeg sam prespavo već dva puta, prijatelj s kojim se čujem na mobitel češće nego sa mojima doma. Prijatelj koji me je, na moju veliku radost, pilio dva mjeseca svojim problemima i zbog kojeg sam ja ponavljo stavku četiri ovog posta. Prijatelj za kojeg bi dao da mi otkinu obje ruke a ne samo jednu. I znam da bi me on branio od jebenih Hrvojâ i Tomislavâ. I zato ga ja toliko volim. Jer je dobar i nježan u duši iako želi da ga ljudi drže za neko poluđubre.. I zajedno u kombinaciji sa Žutoperkom održava me na životu ovdje u Zagrebu. Sad znate zašto ga toliko volim i spominjem, kao brata kojeg nisam nikad uspio imat. Perverznog brata.
Eto, kvragu i vaša štafeta proljevuša, glejte koliko filinga sam prosuo u malo kilobajta. Nemojte mi to više radit, ne stoje meni ove sentimentalne stvari, draža mi je perverzija, morbidnost. A možda je i ovo neka perverzija, ha? Ali neka, show must go on. Budući da ste svi vi već sebe prolili, ja ću zajebat svoje stare frendice, i jednu novu. Dakle:
Fraulein Helga
Boleslava
Mica
Žutoperka
Crvena pribadača
P.S. nakon ovog ide post koji je trebao ić danas i da nije bilo sranja sa serverom već bi odavno bio na netu ali jebiga...
Post je objavljen 14.01.2007. u 21:20 sati.