Marketing
Jer srce nije kamen...
Ksena, Princeza ratnica, danas se rasplakala ko malo dijete.
Ne plačem često, a kada plačem, to je uvijek zbog nekih „ozbiljnih“ razloga (slučaj „tata“, muške svinje, glad u svijetu... bla, bla...). No, kad me ipak potopi, trudim se da to nitko ne vidi, pa plakanje odradim „u intimi svoje sobe“. Ne sjećam se kada sam zadnji put plakala zbog ljubavi i sreće...
Danas sam, ne sluteći ništa, otvorila novo pristigli mail iz Varaždina, koji je prouzročio potop biblijskih razmjera. Uhvatio me skroz nespremnu, te sam zaridala za računalom nasred dnevne sobe. Suze su tekle, a srce se rastapalo od ljubavi.
A kako i ne bi kad mi Mare1 preko glasa male bebe pjeva:
„You're my hunny bunch, sweety pie...
...the apple of my eye...
...and I love you so, and I want you to know that I'll always be right here...
...because you are so dear!“
...i sad tražim punch line za završit ovaj tekst, i ništa mi ne pada na pamet jer mi misli stalno bježe na dan kada smo se upoznale, na onaj ručak u Lasinji, i na sve one dane poslije toga, na Modravama, u šatoru, na Jordanovcu, u sobi na Lašćini, na francuskom...
Bah... moram stat jer ću se opet rascmoljit...
Post je objavljen 13.01.2007. u 22:53 sati.