Marketing
Ptice Nebeske
Ne znam koliko je smisleno pisati uopce ovaj post, ali neka. Ionako u zadnje vrijeme radim stvari koje nisu bas smislene. Dogodilo mi se nesto... Nesto sto samo po sebi i nije bas strasno, ali u kontekstu s drugim stvarima je i vise od toga. Nepredvidive stvari se uvijek cine tako iznenadne, ali po svom iskustvu znam da mnoge od njih bas i nisu tako iznenadne. To su samo spoznaje koje su jako dugo vremena bile odgadane i potiskivane, da bi na kraju postigle efekt zacudivanja, koji, kad se vratim unatrag prolazeci kroz osjecaje i dogadaje koje sam prozivljavala na nekoj dubljoj razini, i ne bi bio tako zacudujuci da sam bila samo malo iskrenija prema sebi. A zapravo i jest bio dovoljan samo jedan mali trenutak prepustanja, trenutne iskrenosti koji je preokrenuo cijelu stvarnost i odonda se zapravo pocelo sve dogadati drugacije nego do tada. Tada su se pojavile sve moje sumnje, i osjecaji koji su nadvladali neke druge osjecaje koji su bili prisutni. I znala sam da vjerojatno nece biti uzvraceni i nisu obostrani, pa sam ih istog trenutka kad su se pojavili, pocela potiskivati. Da bih dosla do danas i shvatila da se nalazim u beskrajnoj igri skrivaca sa samom sobom. I znam, da sve proizlazi iz toga. Ja, koja se skriva iza mene same, a ja sama, koja se skrivam od drugih. Voljela bih biti jaka, ali sam preosjetljiva, previse emotivna da bih pustila neke stvari samo tako, rasirivsi prste, rasuvsi pepeo u vjetar. Voljela bih zaista biti dovoljno snazna da se mogu nositi sama sa svojim osjecajima, sa svojim egom, sa ovom igrom u koju sam uvucena. Kad bih barem mogla u ovom trenutku odluciti polomiti sve visoke grane na kojima visi sve ono sto zelim postici. Ali zivot je nesto vise od toga. Zivot nije cekanje, zivot je dogadanje. Zivot je izlazak na pravoj stanici, ali i poneki krivi trag, pogresno skretanje... Samo sve trebam prihvatiti i ne bacati u vjetar vrijeme koje mi je poklonjeno.
Upoznala sam jednog covjeka, onoga koji je svjetlost. Bilo je to jedne veceri na trgu. Kad smo se sreli, rukovali smo se. Imao je hrapave ruke i snazan stisak. Gestikulirao je kao da tjera sve lose od naseg prisustva. Bili smo zaista prisutni. Ja sam sjedila na klupici, a on je cucao kraj mene i pricao. U pogledu sam mu vidjela savrseno mirno more, zelene livade na visokim brdima, svjezi zrak, plavo nebo i osjetila sam sunce na kozi. Ljudi su bili znatizeljni crvendaci koji su skakutali okolo. Nije bilo osobe koja se nije okrenula za njim, a mnogi su ga cak i pozdravljali, s osmjehom na licu. On im je uzvracao trostruko. On je zaista svjetlost. Osjecala sam se kao na vrhu najvise planine, jer od svih ljudi, u tim trenucima upravo ja sam bila ta kojoj je poklanjao svoju paznju, svoje vrijeme. I bio je i umoran i zedan, ali ostao je. Sjedio je, grleci me svojim pogledom punim mirnoce i njeznosti, ljubavi. Poput davno izbugljenog brata,poput oca koji se nedavno vratio s duga putovanja, lica opaljenog suncem. Rastao je, bivao je sve veci i veci, a rijeci iz njegovih usta tekle su profinjeno gusto kao med koji tece u vruci caj... Vecer je bila mirisna. Sve se dogadalo i sve se kretalo, a mi onako staticni, savrseno smo se uklapali. Pricao je o ljubavi, o sluzenju... o savrsenoj lakoci postojanja, o zrtvi za druge, o trcanju kroz gore obogacene kisikom... Darovao mi je i knjigu o ljubavi. Doslo je vrijeme rastanka. Bilo mi je zao otici, jer znala sam da blazenstvo koje sam osjecala tada, u njegovom drustvu, nece dugo potrajati nakon sto njega nestane iz moje blizine, bas kao sto ledeni kristali gube sjaj kad sunce zade, a mjesec zaspi. Ipak. Usla sam u tramvaj, i otvorila knjigu. Poklonio mi je jos jednu, ali ta je bila zapakirana. Usla je jedna stara gospoda, necija baka. stajala sam do prozora, a ona je sjela meni s lijeva. Pogledala sam je i nasmijesila se, a ona me tuzno gledala. Izvadila je paketic zutih cedevita bombona, i raspakiravajuci ih, pocela je potiho plakati. Vidjela sam, sve. Velike suze su joj se kotrljale niz obraze, ispod naocala. Jedna joj je vjerojatno, posto je bila prevelika da se osusi na licu, kapnula i u krilo. Zatvorila sam oci, ali onako kao da se cinilo da citam knjigu, i poslala sam joj mnogo ljubavi... Tog sam dana shvatila da je ljubav ono jedino st mozemo drugima dati, a da se nikada ne osjetimo prazni. Rastuzi me kada osjetim kako robujem fizickim strastima, a nikad zapravo ne ucinim taj napor da nekome pogledam u dusu. Da nekoga samo volim, nista drugo. I nije stvar u tome je li taj netko to zasluzio ili nije. Volis ga, bez obzira na sve sto ti je ucinio ili nije, jer ljubav je upravo to, cistoca koja izlazi iz duse, bozanski osjecaj koji zapravo i nije osjecaj, vec djelo, duhovni cin. Kada bismo barem, u susretu s drugim, mogli poslati barem malo ljubavi, tko god on bio... Zelim biti svjesna, zelim razgrnuti sve zastore, zelim oci koje vide i ruke koje cine, usi koje cuju i srce koje voli i ne bjezi od toga da bude voljeno. Cekam onoga kojemu cu pokloniti svoje srce, kojemu cu dati sve. Mozda nikada i ne dode. Ali vjerujem da postoji. A kad jednog dana dode, nadam se da moj strah nece pobijediti...
Hvala onomu, koji mi je pokazao vrh. HVALA MU...
Post je objavljen 13.01.2007. u 20:51 sati.