...trenutak kad shvatiš ono...kaj ja još uvijek nisam..(opet kriza)
iLi sam u onim danima iL je neš treće f pitanju...ovaj put nebum govoriLa kak sam nešt skužiLa jer sve je to u mojoj Ludoj gLavi...jer je probLem u tom kaj nisam shvatiLa, a niti nemam potrebu...trenutno opet Lutam i užasno sam zbunjena..sjećam se prošLosti...onak...kakva sam nekad biLa... misLim... neki fiLm mi se staLno prevrće iznova i iznova, i ja gubim razum, gubim osjećaj za reaLnost, za pozitivu...kad je ugLavnom sve tak negativno...crno...znam da bu rijetko tko čitaL sve ovo... i potpuno razumijem te Ljudove, imaju pametnijeg posLa od mojih kriza...aLi ak netko pročita...prevrće mi se taj fiLm...u tom fiLmu sam, ko drugi nego ja...sretna...smijem se, i ona se smije. mi dvije smo same na svijetu i smijemo se...i tješimo jedna drugu...i posvađamo se...i pLačemo...i ja je zbunjeno,prestrašeno čekam...i ona mene čeka na taj isti način....gLedam je dok nemirno spava...sanja ružne snove...iscrpLjena je......gLeda i ona mene nježno, toplo...osjećam njene pogLede...gLedam njenu krv...njenu nemoć...boL...i gLedam svoju boL...
znam,,,ne morate mi ništa rći...vrijeme ne mogu vratiti...aLi...da je samo još jednom vidim, ispričaLa bih joj se za svaku suzu i žaLosnu misao koje su poticaLe njenu konačnu odLuku...ja nikad nebudem rekLa da sam preboLjeLa...jer preboLjeti znači zaboravit osjećaje koji su me za nju vezaLi od trenutka kad sam rasLa u njoj devet mjeseci, i kad je biLa prva osoba koja me čuvaLa, maziLa...voLjeLa...niti da sam zaboraviLa jer tak predivnu osobu,neobičnu, nježnu, punu Ljubavi nikad više neću naći u ovom svijetu Laži i gLumatanja...veoma nas je voLjeLa...mene..i moju braću...ponekad je tražim.RAzLog. U njenim pjesmama i dnevnicima...razumijem je...samo sam je ja razumijeLa...boLi me dok o njoj ružno govore...nemaju pojma...i samo me ona razumijeLa...i još netko...memi...(moj brat)
no, jedno nikad nebudem shvatiLa- ZAŠTO UVIJEK NAJEBU LJUDI KOJI NIKAD NIKOME NISU ČINILI NIKAKVO ZLO, KOJI SU ZNALI SAMO ZA LJUBAV,KOJI SU ZNALI ONO NEŠTO...HtjeLa sam da bude uvijek tu.
Neznam ni sama zašto sam išLa pisati ovaj post...vjerojatno zato da se osvjestim i vratim u normaLu...u moj život, koji, zapravo nikad ni nije bio normaLan...
Prije kojih tjedan dana sam dobiLa poruku od "nekoga":PA TI GA NISI IZGUBILA.ON BU TU. UVIJEK UZ TEBE.KAO I JA... i, znate, možda, tj. vjerojatno jesam gLupa, aLi meni taj netko koga nisam izgubiLa puno znači...isto tak i nedostaje...aLi...on je idoL mog tate koji žeLi da budem kao on...i zato ga mrzim...aLi nikog ne voLim više od njega!!!Memi, ako budeš ovo čitaL,sam očem kaj buš znaL da te fest imam rad i da mi faLe tvoji savjeti...
Eh, sve je to momenat...svi me znate kao osobu koja je vječno u pozitivi....mrzim sebe jer nemogu vjerovati kaj sam napraviLa z sebe...i da opet nemam motivacije to promjeniti a onda još poLudim jer znam da sam si sama kriva...sve sam sama zajebaLa....
naravno, i nasLov ovog bLoga govori da je način na koji se smijem, zapravo način na koji se pLačem...
alLi to nije bitno, kajne??
ah, misLim da ovaj post nema nikakvog smisLa...
pozdrav...
Post je objavljen 13.01.2007. u 21:07 sati.