dio zapisa premješten na novo izdanje bloga: …luda, pjesnik samo? (ulomci F. Nietzschea, A. G. Matoša, M. Krleže, T. Ujevića, M. Smoje)
Nietzsche je važan filosof, budući da je prvi prepoznao što za zapadne Europljane uistinu znači biti '''moderan''. Vidio je da se dvije tisuće godina vjerovanja u kršćanske vrijednosti privode kraju i da to znači kako naši pojedinačni životi više nemaju svrhe niti smisla. I još gore od toga, gotovo sve ključne ideje i vrijednosti zapadnoga mišljenja bile su puka ''metafizika'' bez utemeljenja, i on je vjerovao da se s tom poražavajućom činjenicom valja iskreno suočiti. Naposljetku je ukazao na potrebu za ''novim ljudima'' koji će razumijeti i uveličati to novo stanje stvari. A sve te uznemirujuće zamisli izrazio je na izvanredan način:
''Napokon nam se obzor iznova nadaje slobodnim, makar i ne bio blistav, napokon naši brodovi mogu iznova isploviti... More, naše more ponovno je otvoreno; možda nikada nije bilo tako 'otvorenog mora'.''
Nietzsche je znao da je prorok. Fotografije na kojima je prikazan obično otkrivaju muškarca smiješnih morževskih brkova i divljih, izbuljenih očiju. Uvijek je smatrao da piše za publiku koja će ga u budućnosti znati više cijeniti i opisivao sebe kao ''posthumnog'' filosofa.
Nietzsche je, međutim, govorio brojnim različitim glasovima. Njegova je filosofija protuslovna, figurativna i ironična. Od njegove su smrti njegove riječi sastavljane i rastavljane na sve moguće načine. Bilo je pjesnika i dramatičara, anarhista, fašista, eksistencijalista i postmodernista koji su se predstavljali kao ''ničeanci''. Čini se, dakle, da za svako doba postoji drugačiji Nietzsche.
(Dave Robinson, Nietzsche i postmodernizam)
Tek danas počinjemo otkrivati kako je stvarno velik kulturalni spektar u kojem je do važenja došao Nietzscheov utjecaj: u likovnoj umjetnosti su jugendstil i ekspresionizam, kubizam i futurizam, sve variante l'art pour l'art-a, ali upravo i novi realizam poslijeratnog vremena pokreti koji daju prepoznati njegove tragove. Ima svjedočanstava za ranu Picassovu lektiru Nietzschea. Kandinski, Macke, Marc ili Klee prisni su sa Zarathustrom, a još je i slikarstvo Maxa Beckmanna i Otta Dixa obilježeno sučeljenjem s njime. S dadaizmom i nadrealizmom započinje novi odsječak utjecaja, koji seže do u drugo veliko ratno razdoblje stoljeća. Do tada su osobito arhitekti ti koji iz Nietzscheovog monumentalističkog načina mišljenja izvlače svoje poticaje za veliko i najveće. Imena kao Auguste Rodin, Wilhelm Lembruck, Henry van de Velde, Peter Behrens, Bernhard Hoetger ili Bruno Taut moraju ovdje biti dovoljna.
Tomu pridolazi široko polje literarne recepcije, u kojoj bi se moglo naći sve ono što danas više nema nikakva ranga niti značenja. No, nailazi se, također, i na najveća imena: na Hoffmanstahla, Rilkea, Schnitzlera, Morgensterna ili Stefana Georga, kao i na Heinricha i Thomasa Manna, ili na Musila, Benna i Hessea. Izvan njemačkoga jezičnog područja dadu se imenovati Wilde, Shaw, Wells, oba Lawrencea, Apollinaire, France, Proust, Gide, d'Annunzio, Marinetti ili Kazantzakis i mnogi drugi. – Preko pjesnika i preko vlastitih pjesama dosiže Nietzsche zatim i skladatelje, koje je izvorno htio dirnuti svojom muzikom. Tu valja osobito upozoriti na Gustava Mahlera i Albana Berga. Ali treba spomenuti i Richarda Straussa, čije uglazbljenje djela Tako je govorio Zarathustra u međuvremenu pripada popularnim komadima takozvane ozbiljne muzike.
Taj izvanredni utjecaj u širinu i dubinu ne dostiže Nietzsche kao klasik. Prije ga se uzima kao suvremenika. Indicijom za to je sve do u tridesete godine sežuća aktualnost one literature što je nazvana ''svjetonazornom beletristikom'' i koja – gledano od Nietzschea – ima samo epigonski karakter: Rudolf Steiner, Ludwig Klages ili Oswald Spengler zgotavljaju plitke odlijeve njegovih ideja, no bivaju ipak čitani kao da iz njih govori duh vremena.
(Volker Gerhardt, navod prema D. Barbarić, Nietzsche)
Tko zna koliko će još generacija morati proći da bi proizvele nekoliko ljudi koji će u svoj dubini toga osjetiti ono što sam učnio! A i tada mi čak jezu pričinja pomisao koliko će se neopravdanog i posve neprimjerenog jednom pozivati na moj autoritet.
(Friedrich Nietzsche, iz jednog pisma)
Post je objavljen 28.04.2007. u 17:15 sati.