Pregled posta

Što sam ti bio ja, neće nitko nikada...ali jednu tajnu tvoja duša zna... nije nas htjela sudbina... **

Nešto u zadnje vrijeme dosta razmišljam...
Izanaliziram to do najmanjeg mogućeg detalja... a na kraju budem još zbunjenija nego prije... Sad se vi pitate, jeli moguće da ja mogu biti više zbunjozna nego sad..e pa odgovor je-- da, mogu.

I sad, jeli to moje razmišljanje znak zrelosti (kao, odrastam pa sam nekih stvari svjesnija..da, da..) ili znak zbunjenosti (kao, odrastam pa imam više problema i više stvari na pameti...), e to ne znam. To je ono, pravo Hamletovsko pitanje... samo, što se nadam da ću na njega što prije dobiti odgovor...
E sad, kako se te moje misli isprepliću i mijenjaju, teško mi je donijeti određene zaključke o pojedinim stvarima... ali ipak, trenutno su mi se misli zadržale na jednoj temi.. meni, jako interesantnoj i dragoj... :)
A ta famozna tema je poljubac.
Da, sad vi mislite, ajme kako je to istrošeno i dosadno. Ali, jebi ga, meni razmišljanja o tim stvarima, nikad neće dosadit... romantik sam u duši, iako se to po mom ponašanju ne bi baš reklo... nema veze.

Ma stvar je u tome da je meni totalno zanimljivo kako taj jedan jedini poljubac može djelovat na različite načine, i kako različite učinke može imati... recimo, osim što je to većini ljudi gušt, užitak, ima i onih kojima može razne probleme donijeti. A to je na primjer, kad poljubiš onog koga ne smiješ...
Krenut ću ispočetka.
Taj slavni prvi poljubac...





E pa recimo, meni taj prvi susret s unutrašnjošću nečijih usta i nije bio baš bajan, ali dobro... ja sam potisnula ta loša sjećanja, jer to je ipak nešto posebno. Kad se prvi put poljubiš, osjećaš se nekako starije... Dobro, ne baš starije...recimo, značajnije. S kim god to napravio/la.
I zato bi se svatko trebao sjećati tog događaja uvijek, kako god on loš bio... :)

I sad se ja pitam, što to zapravo znači da se netko ''loše ljubi''... ? Zar stvarno postoji neka posebna tehnika ljubljenja? Dobro, ima onih koji imaju nekih mana što se toga tiče, ali to se iskustvom stiče. Valjda...
Ali, po meni, nije baš realno reći za nekoga da se ne zna ljubiti. Kako mi možemo suditi nekome po tome, kad je možda čak i u nama problem. Možda baš tako on/ona misli o meni.
I tako da sam ja davno već, došla do zaključka da nije stvar u tehnici, iskustvu, i šta ja znam čemu. Bit je da osoba s kojom to radiš, ima ono nešto. Da postoje osjećaji između vas dvoje...da ti je stalo.
To nekako ni ne mogu riječima opisati. Jer, to je nešto... ma, nadljudsko. Evo, potkrijepit ću primjerom, pa možda shvatite na što mislim.
Ja sam bila zaljubljena samo jednom. I nismo imali sreće on i ja. Ili nam jednostavno nije bilo suđeno... jer, nakon što smo jednom bili skupa, uslijedile su komplikacije, i kraj. I nakon sve moje tuge, a posebno čežnje za njim, pruži nam se druga prilika... i taj osjećaj kad za nekim čeznete, kad ga jednostavno morate, a ne želite, poljubiti, je nešto neopisivo... i kad sam napokon, opet, stavila svoje usne na njegove, cijeli svijet mi se okrenio naopako. Ja to drugačije ne znam opisati... To mi se samo jednom dogodilo, i ne bi vjerovala da je moguće da nisam doživjela.
Dobro, to je završena priča, ali nema veze. Taj trenutak neću zaboravit.
I zato otad poljupcima, pridajem veliku važnost.
Mislim, nije mi to najvažnije..ali ako su ti poljupci ''obični'', tj.ako me trnci ne prođu kad me poljubi, onda sam svjesna da moji osjećaji za tog nekog i nisu baš duboki. Ali nemojte me krivo shvatit.. ne sudim ja po tome... nego mi je to samo važan faktor u vezi...

Ali moglo bi se definitivno napravit previše teorija o ljubljenju... to je enigma koja nam se otkrije tek toliko da nas zaintrigira... i mislim da nikad nitko neće potpuno otkrit tajnu savršenog ljubljenja. Tj. nitko neće shvatit bit poljupca. Možda i ne bi trebao. Ovako je zanimljivije razmišljati o tome...
Vjerujem da većina ljudi ima svoje ''zabranjeno voće'', odnosno onog koga ne bi smio, zbog nekog razloga, poljubiti... ali teško je odoljeti tome. Kad znaš da nešto ne smiješ, zanimljivije je. I malo pomalo te počinje zanimati kako bi izgledao vaš poljubac. Bi li to bilo ''ono pravo''...? I u nadi da to otkriješ, možda napraviš najveću grešku. Ja sam to napravila jednom. Odnosno dva puta, ali s istom osobom. U vrijeme kad to nisam trebala, a ni smjela. Ja ne mogu žaliti toliko koliko bi možda i htjela.
Jer, ta osoba mi je bila napeta, i tada, je imala ono nešto da me privuče. I znatiželja me odvukla u njegovo naručje. I drago mi je da sam neke stvari shvatila o tome... sad npr., znam da je zabranjeno voće s razlogom zabranjeno. I koliko god te privlačilo... treba izdržati. Ili dobro razmisliti o posljedicama.
Ali dobro, to je manje važno u našim godinama. Stvar je u uživanju... tako kažu. Treba se izludirati, zabaviti... to isto kažu.
Ja sam ih poslušala, iako ne namjerno.... iako mi je to sada izlika kad napravim glupost. Pa ja sam još mlada, imat ću vremena za nešto ozbiljno, i imat ću kad razmišljat o problemima. A što kad dođe to vrijeme, a ja to ni ne shvatim.. koju ću onda izliku pronaći?




Ma dobro, imam još puno teorija o muško-ženskim odnosima, o poljubcima, o ljubavi...ali ovaj post je ionako predug.
Možda da ipak blokiram ove filozofije na vrijeme :) ?

¤¤ Samo se vi nastavite ljubiti, možda otkrijete tajnu poljupca... ako to uspijete, ne zaboravite mi javiti! ¤¤

Post je objavljen 13.01.2007. u 13:26 sati.