Marketing
Naš bayram u Istanbulu!
Pošto je vlak za Istanbul kretao rano ujutro, došao sam dan ranije u Beograd. Aksentijević se baš vratio iz srpske palanke, od svoje bake, pun šarenih čokoladnih kuglica. Ali ni to ga nije spriječilo da meni mazne dva sendviča, pripremljena za put od dva dana. U stanu me je dočekao čudnovati tip Paris. Kada je čuo da dolazim iz Osijeka, ispričao nam je priču kako je početkom rata jurio na tenku da bi spasio osječku knjižnicu. Ostatak je večeri proveo tipkajući razne brojeve svojih frendica kako bi našao osobu koja bi s njegovom ženom oprala njihovo dijete. Mi smo pak manijakalno pokušavali dobiti informacije Srpkih željeznica da bi saznali kad mi vlak kreće. Ali džabe!
Večer je započela u srpsko – kineskom restoranu, u kojem rame uz rame stoje srpski i kineski specijaliteti. Partijali smo u Tramvaju, u kojem je neki trash bend skidao covere. Srbi su mi, kao pravi domaćini, spočitavali što sam im banuo u utorak, a ne na neki drugi dan kada je zagarantiran partaj. Ipak smo se gadno zapili i napušili. Tako sjeban krenuo sam na kolodvor da ne bi zakasnio na ranojutarnji vlak. Fulao sam tramvaj s br. 2, pa sam završio negdje na drugom kraju Beograda, na zadnjoj stanici.
Na kolodvoru sam uhvatio Renatinu ekipu, koju su mahom činile žene i dva tipa od kojih je jedan nosio sa sobom plinski pištolj i suzavac. '' Šta ćeš, kad na put ideš sa ženama! '' rekao mi je jednom prilikom.
Već prvi dan u Istanbulu doživjeli smo frku. Na jednom od trgova održavale su se studentske demonstracije pod parolom : ‘ Naše fakultete nećemo prepustiti fašistima! ‘. Nažalost nisam mogao razabrati što je masa vikala. Moj turski se uglavnom sveo na prostu komunikaciju pri rezervaciji soba, kupovini kebaba, cjenkanju na bazaru itd. Zasad je preteško upratiti u govoru sve te nama strane sintaktičke kombinacije. Ipak teško je opisati oduševljenje Turaka nakon mojih jedva sklepanih polu – suvislih rečenica. Turčin zna cijeniti kada se tuđinac muči u njegovom jeziku ! Pošto ni u leksiku nisam nešto bolji, često mi se znalo desiti da pobrkam značenje neke riječi. Tako sam u prvim danima, dok još nisam spoznao grešku, često govorio Turcima nakon sitnih pri kupovini zezancija : '' sen sarkiđžisin '' (što znači ti si pjevač) umjesto '' sakađžisini ''(ti si šaljivđžija). Inače, Grand Bazaar je babilonska kula jezika. Turci pri cjenkanju jednako mucaju i na germanskim, romanskim i slavenskim jezicima. Također se po dućanima često mogu pročitati reklame na ruskom jeziku. Čini mi se da je to za turkijske narode koji su dugo godina bili pod sovjetskom vlašću. Renata, prava Ruskinja i vrsna rusistica pored koje ne funkcionira moj rusofilski identitet, vješto bi zapazila svaku grešku koja bi se potkrala na reklama.
Džamije se nalaze ama baš na svakom koraku, gotovo u svakoj mahali. Vakufi, tj. dobrotvorne zaklade, gradile su džamije, a pošto je svaki ceh imao svoj vakuf, džamije su nicale na sve strane. Isprva mi se džamije nisu bogznakako svidjele (sjećam se kad smo prvi put stali ispred Aje Sofije), ali što se čovjek sve više muva oko njih spozna koliko su u biti predivne. Zanimljivo je isto zalaziti u manje džamije za vrijeme molitve. Neke od njih imaju čak grijanje na podu, ispod ćilima, pa ti od dole griju stopala, a to je posebno ugodno. I medidativno bome! U Plavoj đžamiji sreo sam tamnoputu arapkinju koja govori ruski. Pored džamija grad obiluje i starim bizantskim crkvicama, koje su bogate mozaicima i freskama.
Preko puta Aje Sofije nalazi se Basilica Cistern, koju je izgradio car Justinijan u 6. stoljeću da bi vodom opskrbio Bizantijsku Palaču. Kada ulaziš, misliš da si dao 10 turskih lira za neku prosječnu stvar (usput, karte za muzeje su dosta skupe, a Turčin ne zna za studentski popust, pa ni za studenta turskog jezika), jer prolaziš kroz neki uski hodnik koji ne obećava. A to je u biti ogromno podzemno carstvo sa stupovima pored kojih plivaju ribetine. Svakako stvar koja se ne vidi svaki dan!
Hamam je jedina stvar za koju bio mijenjao naš minusiplus blog, izvor svih zadovoljstava. Prije puta Flego mi je popljuvao tursku kupelj, rekavši da je to gay spika, no ja sam poslušao Doktora koji zna što valja za čovjekovo zdravlje. Tursku kupelj, u pravilu, čini nekoliko soba kroz koje čovjek prolazi za vrijeme tretmana. Tretman započinjem saunom, u kojoj je para toliko vrela da čovjek misli kako će mu srce iskočiti. Bome smo se znojili s Turcima, koji, kako oni kažu, u Hamam svako malo svrate, a posebno za vrijeme bolesti. Vidjeli smo i jednog bolesnika, a Babrije je sjajno primijetila s kakvom nježnošću se njegovi prijatelji bave oko njega. Poslije saune ide se na temeljito pranje. Debeli i brkati Turčin te sapuna i polijeva hladnom, mlakom i toplom vodom. Zatim slijedi masiranje. Neki od nas, škakljiviji, derali su se iz sve snage. Turčin bi pak na naše deranje odgovarao mijaukanjem. Uzgred, Istanbul je pun mačaka koje su dobro odnjegovane i debele, a psa lutalicu ne možeš nigdje sresti. Imali smo i blagi nesporazum usred tretmana. Sjedili smo u sauni, kada me je vlasnik pozvao. Izašao sam iz vrele sobe na normalnu temperaturu. Mislio sam da smo tretman platili u hostelu, pa sam mu rekao da ih zvrcne.Vratio sam se u saunu, a ekipa mi je rekla da tek trebamo platiti. Istrčao sam onako vreo, kao vrući kesten, iz saune pridržavajući ručnik oko struka koji mi je zbog trke padao i derao se na turskom po Hamamu : '' Oprostite! ''. Sve je na kraju dobro završilo, s turskim čajem, osim što na kraju nismo imali ništa da udijelimo Turcima za bakšu. Čovjek iz Hamana izlazi potpuno lagan, osjeća da mu je para iznutra pročistila tijelo.
Što se tiče istanbulskog partaja, malo smo mu naivno pristupili. Prvih večeri otisnuli bi se na Taksim (navodno partajska mahalla) trbuhom za kruhom, bez ikakve ceduljice s popisom kul klubova. Tako smo nailazili samo na trash klubove. Jedne smo večeri negdje, u nekakvom podrumu, plesali sami s kurvama na podiju. Pri izlasku iz kluba ćelavi nam je mrgud pokušao naplatiti ulaz. Spasile su nas sjajne Ivičine pregovaračke sposobnosti. Tako bi šetali Taksimom od kluba do kluba dok ne bi pali od umora. Za Novu godinu smo partijali u nekakvom afričkom bircu. Sjećam se da je tip za stolom imao punu bocu whiskeya. Stalno sam se osvrtao jer nam je zbog skupoće falilo cuge, ali se ipak nisam usudio. Te novogodišnje noći bodove sam skupio skidanjem hlača. Bodovita je bila noć i u jednom reggae bircu, u kojem smo plesali s jednim čovjekom – divom. Treba spomenuti i naše potkrovlje s prekrasnim pogledom na Aju Sofiju i Plavu džamiju u kojem bi se zagrijavali za partaj.
Eto, dao sam par stvari... Istanbul je izrazito motivacijski grad. Istanbul je višeslojan, na svakom koraku pojavi se nešto novo, nešto što ne očekuješ. A sve te znamenitosti Istanbula nisu izložene, nego čovjek prolazi svaki dan između njih, živi s njima, kao što je Pamuk rekao.
ogipirogi
Post je objavljen 12.01.2007. u 21:39 sati.