Eto me u Zadru, sastanak uprave...bla...
Probudio sam se jutros u 4. Da...u 4! Sav krmeljav po običaju stavio kuhati kavu dok se malo dovedem u red, kažem malo, jer ko se normalan može dovesti skroz u red u 4 ujutro.
I tako ja se sredim i popijem tu kavu i krenem prema kolodvoru. Naravski, sve papire koje sam pripremio za sastanak sam ostavio doma, ali to ću shvatiti tek negdje u Tučepima :) ... klasika
Na kolodvoru sam u 4 ipo, naravski, sam ko kučak, jer nema ni kučka na ulici, nema čak ni onih uobičajenih koji spavaju na kolodvoru. Šta ćeš, čekaj , kad imam groznu naviku da uvijek dođem malo ranije da ne bi slučajno okasnio...
Usput popijem onu odvratnu kavu iz automata koja će me proćerati prije nego što do mosta stignemo... Došao je moj bus, jeee, Neki ružni, stari, bijeli. Ima nas četvero zajedno sa dva vozača. Ja i neka baba koja je pobjegla vragu s udice. Naravno da je sjela na sjedalo ispred mene, prazan je cijeli autobus, naravno da će kočuta babetina posadit usranu guzicu ispred mene i spustit mi sjedalo na koljena, premještam se, a tako bih rado istresao na nju cijeli jutarnji arsenal psovki.
I truckamo se tako, stajući usput na svakoj stanici, čak i u nekim pripizdinama za koje nisam ni znao da postoje...
Stignem u Split oko 9 ipo, pa ajde, mislim nije ni tako strašno, četiri ipo sata, inače mi s autom treba ravno tri sata, i čeka me Damir na kolodvoru. Nešto jutros nije razgovorljiv, ali nisam ni ja, pa tako nakon standardnih "šta ima novo", "kako je na poslu", "kako doma", prebaci se tema na vrijeme i onda odustanem. Šutimo do odmorišta Nadin na autocesti, gdje jedem bezobrazno skupi sendvičić na benziskoj postaji. Srušen je rekord, 22 jebene kune za sendvić u prstiću, malo sira, malo pršuta, feta pomadore i jedan prstić, sve zajedno negdje veličine mog kažiprsta...
Stigli smo u Zadar, sad još samo nać parking. Našli smo ga nakon jedno pola sata kruženja, to je dobar score :)
Došli smo pred zgradu uprave preko kalelarge (masa ljudi, prilično klaustrofobično (jebiga kad navikneš na aristokratski stradun) i prljavo) i zatekli ekipu zajedno s direktorom kako pijuckaju kavu pred sastanak. Nismo puno okasnili, 45 minuta.
Popeli smo se u dvoranu za sastanke i počeli standardnu premetačinu. Odmah mi je bilo jasno u prvih pet minuta kako ništa novo neću saznati. Nije sastanak dugo trajao, do 5 ipo. Od 11 ipo. Što dijete zna što je 6 sati... Umalo sam zaspao dva puta. Ipak nešto novo, kažu da ćemo potpisivati neke nove ugovore sa nekim novim uvjetima koji će vrlo vjerovatno biti vrlo slični ovim starim. Znači opet ćorak.
Svijetla strana sastanka su večere. Tu uz malo ležerniji razgovor u restoranu ipak uvijek saznaš nešto novo. Pa se tješim da ipak nisam uzalud protratio cijeli dan i 700 kilometara. I tješim moja ispaćena leđa, jer ona najviše plaćaju te moje izlete.
Nažderao sam se, zapravo prežderao, pet šnicela sam pojeo, a među tri sam kandidata za mršavka godine. Čak je i Jere nabacio stomčić, a uvijek sam se s njime tješio :)
Iza večere svi svojim putem, a onda slijedi bolna istina, da ja nemam kud!? Prvi autobus prema Dubrovniku je u 23 sata, zapravo u 10.45, ali tih 15 minuta spada u toleranciju. Znači 4 sata tumaranja po Zadru. Ko za vraga sutra je utakmica protiv Cibone, naravski, nije mogla nikako biti danas, koliko sam puta bio u Zadru i nijednom mi nije naletila nijedna utakmica, strašno.
I lutajući gradom dospio sam do Vipovog internet cornera odakle pišem ove retke, uz nescaffe irish cream i cigarete.
Čekam autobus, ko Godota. Baterija na motoroli je najprirodnije crkla, tako da ne mogu ni igricu igrati, dođe mi da sad odem negdje punjač kupit samo da se ne patim.
Idem, valjda ću nać
Post je objavljen 12.01.2007. u 19:27 sati.