Hellooou
evo i mene, napokon novi post. I to pravi, jer dosad sam pisala samo neke pjesme, i dobila epitet poetskog bloga. Anyway, odlučih malo opisati svoj život u proteklih nekoliko tjedana. A vjerujte, bilo je......
Naime, došla sam do te neke faze kad ne osjećam ništa. Ustvari, osjeća. Prazninu. I ništa što napravim ne čini mi se dovoljno dobro. Kao da me ništa više ne zadovoljava. Samo gledam negdje u stranu, u neku praznu točku na horizontu svojih misli, prekrižim ruke preko svog lica i nastavim ploviti morem nestajanja. Nestajanja u svoj svojoj biti, a zapravo sve što želim je da se to, ponekad mirno, ponekad uzburkano more, presuši. Ponekad poželim samo jednu poruku, jedan komentar, jedno "ej, kako si?" od ljudi do kojih mi je stalo, a za koje sam mislila, ili još uvijek mislim, da je i njima do mene..
Kažu, trnovit je put do zvijezda. Hm, da, kažu. Kažu to oni isti koji u to zapravo ne vjeruju, i koji su se već nekad davno odrekli od svojih ovsnovaa, pa im je ta rečenica tek jedna u nizu pseudo-mudrih izjava kojima pokušavaju prikriti trivijalnost ovoga svijeta i sebe kao amorfnih masa koje besciljno plutaju u istom.
Osjećam prazninu. Onu tupu prazninu i žaljenje što sam svoje najbolje trenutke dijelila s krivim osobama, a zapravo ih nikada nisam do kraja dijelila, već sam zadržala onu srž za sebe, a njima poklonila ono što ni sama nisam znala što je.
Možda sam pogriješila. Ne, jesam. Sigurna sam u to. I svakim danom, gledajući uvijek ista lica spuštena prema zemlji, bivam sigurnija da je čitav moj život jedna farsa. Farsa tek mjestimice poput paučine blijeda, mjestimice kao mjesečina čvrsta, ali ipak ne toliko čvrsta koliko bi meni samoj trebalo da mi pomogne vidjeti kraj iz ovog začaranog kruga istosti....
Je li moguće da je sve u što sam nekad vjerovala, nestalo? I je li moguće da je sve, ali baš sve, netragom nestalo, i ostavilo tek prazna sjećanja, i neke izblijedjele siluete nekih davnih prijatelja, kojih se tek sjetim pregledavajući stare fotoalbume, sa požutjelim slikama djece sa vječnim osmjehom na licu, a opet lica punog iščekivanja i nade u neko novo, bolje sutra?
Da, htjela bih sve vratiti, neke stare prijatelje kojih kao da nema više, svoje sadašnje prijatelje koji se tek ponekad sjete da postoji netko tko na njih vječno misli, tko ih sanja, i tko prije spavanja plače zbog njih, dok mu na usnama lebde riječi: gdje ste?
[posvećujem svima onima koji su na bilo koji način učinili da se ja osjetim posebnom, i svima onima zbog kojih sam noću plakala, da vide da postoji netko tko ih zbog toga ne prezire.]
Post je objavljen 12.01.2007. u 13:28 sati.