Narod je kao dijete .
Treba ga voditi i govoriti mu što je dobro, a što ne. Kada posrne i padne, treba mu prići, podići ga i osoviti ga na noge. Kad se ozlijedi, treba mu previti i izliječiti rane, utješiti ga, ohrabriti i nahraniti.
Naši narodi nemaju niti oca niti majke; samo očuha i maćehu. Narod je vjeran, ali i lakovjeran. Kao i u životu djeteta, skretanje s pravog puta se jako skupo plaća. Srećom, iz grešaka ne uče samo pojedinci, nego i čitav narod. Gdje smo to mi posrnuli, gdje smo se spotaknuli i pali, i gdje smo se ozlijedili, moramo sami saznati. Ako nam se ukaže prilika da ispravimo naše pogreške, objeručke je prihvatimo i stvorimo bolje sutra za našu djecu. Ne očekujmo ničiju pomoć, već vlastitu. Podršku očekujmo, ali pomoć nikako, jer jedini ljudi koji si mogu pomoći jesu oni sami ( Ak' si sam pomogneš, i bog će ti pomoci - stara narodna). Ne plašimo se nikoga, jer nemamo razloga da ih se plašmo. Naprotiv, oni bi se trebali nas plašiti. Svaki razuman čovjek je u stanju razlikovati dobrotu i zlobu.
Ne budimo sebeljubljivi, vec u ljubavi radimo, gradimo, i širimo bratstvo i jedinstvo, ne samo medju Lovrancima, vec medju svim ljudima svijeta ("Onaj tko ne voli druge narode, teško je da će ikad zavoljeti i svoj narod", tako je davno rekao Predsjednik Tito). Lako je mrziti, ali je teško voljeti i držati do vlastitog ugleda.
Vratimo si čast i ponos. Ponovo zajednički izgradimo bolje sutra.
Fidel Alejandro Castro Ruz je na to dodao: "Ništa nije tako gorko za narod, nego leći slobodan i probuditi se kao rob."
Post je objavljen 12.01.2007. u 12:05 sati.