Čitajući Bulićevo "Putovanje u srce hrvatskoga sna" imao sam dojam da gledam film "Odiseja u svemiru 2001", takva mi se atmosfera nekako nametala dok se Lalićev lik iz stranice u stranicu razvijao, flashbackovima dohranjivao, kotrljao iz jedne epizode u sve žešću sljedeću, a kad su počeli pucati spojevi u glavi, jasno je bilo da će na kraju totalno puknuti, taman dostigavši neki svoj pomalo usiljeno zamišljeni cilj... Potpuno suprotno, u Baretićevom romanu "Pričaj mi o njoj" (nisam još stigao do kraja), kad su počele petljancije između Anite i Tome, kao kroz maglu što igra se u krošnjama prizvali su mi se likovi Ine i Jastreba iz Kapelskih kresova. Malo bedasto, ha? U oba romana ima straha, itekako ga ima, ali na dva potpuno različita načina...
Post je objavljen 12.01.2007. u 11:12 sati.