Sinoć sam s društvom bio u Draženovu domu na utakmici Cibona - Partizan. Dugo već nisam išao gledati košarku u živo, a sinoćnja utakmica Eurolige protiv Partizana nudila se kao izvrstan izbor za povratak u dvoranu. Utakmica je završila pobjedom Cibone od 17 razlike, čime se primaknula na korak do prolaska dalje. Nadoknađeno je (i premašeno) -9 iz Beograda, tako da Cibona ima prednost nad Partizanom. Jedan manje. Još samo tući Juventud za dva tjedna i tamo smo...
Ovako je Mao to doživio
Dan je počeo potragom za kartama koja je uspješno i brzo okončana - zeleni sektor, iza koša, 30 kn. Novine su najavljivale krcatu dvoranu i apelirale na gledatelje da dođu na vrijeme. Obzirom da je podbacivanje bilo najavljeno za 20:45 vjerovali smo da je dolazak u 20:00 prava stvar... i gadno pogriješili. Naime trebalo nam je dobrih 50 minuta da od muzeja Dražena Petrovića dođemo do ulaza za zeleni sektor (200m zračne linije). Mjerio sam približavanje ulazu po slovima na muzeju. Kada smo sa "ć" došli na "z" od "muzej" već je bilo lakše. Razlog užasnoj gužvi pri ulazu, koja je uzrokovala da uđemo u dvoranu sa minutom zakašnjenja, je "fenomenalan" sustav ulaska gledatelja. Jedna jedina vrata za svaki sektor, dovoljno uska da kroz njih ne može proći Jacques Houdek, i metar pored dva redara koji doslovno zakrčuju hodnik pretresajući ekipu. Kada sam prošao ulaz, izvadio sam iz džepova mobitel i cigarete da izbjegnem suvišna pitanja redara. Naravno nitko me nije ni pogledao ni pregledao. Valjda su obojica mislila da me pretresao ovaj drugi i da ove stvari držim u ruci jer me pitalo za sadržaj džepova. Dakle mogao sam ući sa sjekirom, manjom nuklernom bombom ili torbom antraxa.
Dočekala nas je krcata dvorana i rezultat od 2-0 za Cibonu. Našli smo mjesta, sjeli i onda je krenulo... Dobro otvaranje Cibone koja je držala 2-4 koša prednosti. Wrigth je u prvih par minuta bio solidan pod košem, iako su mu reakcije katkada bile smiješne, ali je čovjek zabijao. A onda je krenula poznata "igra" Cibone i pad u "crnu rupu". Wright je na mahove izgledao kao da je na opijumu, dezorjentiran, s nikakvom kontrolom lopte. Skok igra je naprosto isčezla, pogotovo u fazi obrane, a blokovi kao da nisu ni postojali. U fazi napada puno nervoze, brzanja i šutiranja na pamet. Gotovo da smo na prste jedne ruke mogli nabrojati izrađene akcije i oslobađanje nekog od Cibosa na šut. Partizan je iskoristio pad Cibone i preko raspoloženog Drobnjaka krenuo zabijati iz vanjskih pozicija. Cibona jednostavno nije imala odgovor tako da je Drobnjak upisivao koš za košem. Agonija se nastavila i u drugoj četvrtini čemu je doprinio i McCullogh (12 minuta, 4 koša - svi iz slobodnih bacanja). Trčao je, zabijao se i redovono gubio loptu. Warren se doimao izgubljenim i tromim, pogotovo u fazi obrane, a skok igra pod košem je prestala postojati. Partizan je držao vodstvo, a tada Zula u igru šalje iskusnog Žužu, ljubimca domaće publike. On je odmah donio potrebnu agresivnost pod košem i sa nekoliko iskusnih finti izborio i realizirao par slobodih bacanja. Na poluvrijeme se otišlo s prednošću Partizana od dva koša, zahvaljujući trici sa zvukom sirene.
Drugo poluvrijeme donijelo je istu priču i činilo se da Zula nije uspio motivirati ekipu na poluvremenu. Minute su tekle a tada na scenu stupa Cibona. Kus je preuzeo odgovornost i postigao nekoliko bitnih poena a trica Andrića najavila je preokret. Gledalište je eksplodiralo i krenulo se u zadnju četvrtinu u lov na onih -9 iz Pionira. Warren je povezao svoju igru, Wright je napokon počeo nešto zabijati (ali i dalje neprepoznatiljivo loš) a prinova Wisnewski je pokazao kako se igra košarka. Posebno je impresionirao ulaskom u reket s lijeve strane. Trzajem je izbacio jednog igrača Partizana, a fintom odmah i drugog, ušao je pod koš i poentirao. Nizali su se uzaludni napadi Partizana i sjajna igra Cibone koja se polako počela "odljepljivati". Malo čudi taktika Partizana u posljednjim trenucima, kada su nastojali porvocirati faulove i ići na brze napade. Suđenje korektno iako je bilo čudnih odluka. Na poslijetku svaka čast Ciboni na uvjerljivoj pobjedi, usprkos 25 minuta trganja živaca. Uživao sam u utakmici i ambijentu.
Što se navijača tiče atmosfera je bila jako dobra. Dvorana ispunjena do posljednjeg mjesta, pljeskanje, skandiranje (Heja, heja Cibosi). Obzirom da je igrao Partizan čulo se i nekoliko klasičnih poput "Ubij, ubij..." ali najsješnije, a ujedno i najtužnije bilo je saznanje da su u tome prednjačila djeca od kojih 13 godina, koji su na sav glas vješali goste "na vrbe". Partizanovih navijača nije bilo, što i ne čudi, ali s druge strane bespotrebno vrijeđanje na nacionalnoj osnovi bilo je suvišno. Kada je Cibona konačno preuzela utakmicu u svoje ruke vrijeđanje se stišalo i ustupilo mjesto euforičnom navijanju. Bio sam zadovoljan izlazeći iz dvorane i već lagano razmišljam o Juventudu. Jedino mi nisu bile jasne cure koje su zabvljale publiku za vrijeme pauza. Tucet klinki, ne starijih od 15 godina, obučene u crno, izvijale su svoja tijela i izazivale dobacivanja publike. A gdje su nestale stare dobre "Cibonete", 20-ogodišnje zagrebače puce? Nemam pojma, ali poruka upravi Cibone - pustite klinke da doma spavaju i napravite nešto s tim ulazom. E da... recite Wrightu da je OK prakticirati rastafarijanska uvjerenja i pušiti njihovu svetu biljku, ali ne neposredno prije utakmice!!!
MaoTze
Post je objavljen 12.01.2007. u 09:50 sati.