nekim tamnim labirintima skriva se jedan mali ključ. Da bi do njega došao moraš prevaliti veliki put, moraš savladati puno prepreka, moraš biti iskren i dobronamjeran. Nije dovoljna tvoja riječ jer riječi mogu prevariti...mogu te navesti na krive staze, mogu te razočarati, mogu te natjerati da pobjegneš. Djelima moraš pokazati da zaslužuješ taj ključ....ključ koji otvara slomljena srca.
A ta mala srca su tiha u svojim noćima koje su crne i hladne i koje jutarnja svjetlost ne dodiruje. Žive u svome svijetu u kojem nema boja, dodira ni osmjeha. Nikome ne vjeruju, nikome se ne daju, tek ponekad se zapitaju kako je sa druge strane. Jer jednom kada ugasiš osmijeh, kada doneseš tugu u snene oči, kada ostaviš praznine u duši teško je ponovo poput slobodne ptice vinuti se u visine. Nešto te drži, ne da ti da raširiš krila, da se baciš bez straha sa litice, da grliš sunce i da prkosiš vjetru. Znaš da ćeš po tko zna koji put , na svome putu ostati sam i već si toliko naućio na to da te ništa ne iznenađuje. I više nemaš snage da želiš nešto više, da se boriš jer nisi siguran da li se isplati boriti, da se pustiš da te pronađu, da ti snove probude i jutra ispune dugom.
I zato kada naletiš na jedno takvo srce nemoj ga još više povrijediti....nemoj mu obećavati oazu u pustinji...pruži mu ruku, pruži mu osmijeh, budi iskren...pomozi mu da sam pronađe ključ u sebi...
Post je objavljen 12.01.2007. u 08:24 sati.