Nevjerojatno kako se brzo mogu promjeniti neke stvari, razmišljanja, stavovi, pa čak i život, potreban je samo jedan tren!
Kad ti život preda k*rac na tanjuru, uhvati ga za muda i stisni što jače. Odnosno, kad nešta nije dobro, važno je nešto napraviti u vezi toga, pa kako završilo - završilo. Učini nešto. Onda se odmaraj. Doduše, to govori osoba kojoj uglavnom završi loše, ali i loše je bolje nego ništa.
Oduvijek se trudim svima udovoljiti, uvijek su mi drugi na prvom mjestu, i nije mi krivo ni žao, žrtvovati svoje slobodno vrijeme ili obveze, kada vidim da je to urodilo plodom, kada vidim osmijeh i zahvalnost i da netko cijeni to što sam učinila za njega. Najsretnija sam kada su ljudi koje volim sretni i zadovoljni, najbitnije mi je održati takvo raspoloženje. Najgore u svemu tome je što sam strašno emotivna i osjetljiva i svaku lošu situaciju od mojih bližnjih, patnju, svađu, bol uvijek osjećam i proživljavam i ja... Da, ja sam ta koja je uvijek nasmijana i koja izgleda kao da joj je život savršen, koja će smirivati svađu u društvu, prva dotrčati i zagrliti nekog ako mu je teško, koja će uvijek glumiti budalu da bi digla raspoloženje, kako god se osjećala...Takva sam oduvijek, ljudi me drugačiju ni ne znaju, ali više nemam snage, umorila sam se, potrošila!
Kao da sav moj trud ide u prazno! Pomaknem se korak naprijed, al na kraju se ipak vratim dva unazad!
Svatko se od nas bar jednom u životu našao u situaciji kada je nezadovoljan svime, u ljubavi, prijateljstvu, obitelji, poslu, ma apsolutno u svemu. A kako to počne?
Dovoljno je da smo nezadovoljni samo u jednom od tih polja, od toga sve kreće i proširi se na ostala. Tako smo slabi i ranjivi u toj fazi...patimo jer ne znamo na koji način sačuvati ljubav, u svemu se drugom možemo snaći, na sva druga pitanja je lakše naći odgovor, ali ne i za ljubav.
U zadnje vrijeme sve mi se čini nekako lažno, sve gledam s nevjericom..gledam ljude kako žude za ljubavlju, ne žele je izgubiti ni pod koju cijenu, sve će napraviti da je zadrže, pa čak i zapostaviti neke ljude i stvari, koji su im nekad bili važni! Da, žalosno, ali takvi smo mi svi...to je valjda neka ljudska priroda! Zašto to radimo? Zbog osjećaja koji nam pruža ta osoba s kojom jesmo, osjećaj sigurnosti, prijateljstva, postajemo ovisni.. A svaka ovisnost uništava čovijeka, oslabljuje ga, pomuti mu um....ako ne dobijemo dovoljnu dozu ljubavi, žudimo još više za njom i postajemo slabi..nije li to ovisnost?
Zašto jednostavno netko ne može doći, zamahniti čarobnim štapićem i učiniti da me više ne boli ovo što osjećam!
aj pa i nije sve tako loše,al svejedno uvatila me inspiracija pa...
i tužna sam šta me više ne komentirate...
i zato vas molin da mi ostavite puno komentara...
voli vas vaša luda
MaLa_pLaVa
Post je objavljen 11.01.2007. u 21:46 sati.