Marketing
neizrecivo...
Hmmm… evo me i danas.. moj drugi post na blogu… osjećam se nekako neobično dok sam ovdje… dok pišem… kao da se bojim da će se ocjenjivati svaka moja rečenica… svaki komentar ili razmišljanje… ili se vjerojatno bojim čitanja jedne posebne osobe… evo za početak napisati ću nešto što je već odavno napisano... i to upravo za njega... njega koji sve ovo vjerojatno neće ni čitati... kao što nije čitao ni sve ostalo što sam mu dugo pisala... mislim, nije čitao to onako iz srca kako sam ja to htjela... i onako kako mu je bilo i pisano...
''U svojim lutanjima i mislima dođoh i do tebe...
Zapravo, često si mi u mislima, samo to sebi rijetko priznajem,
Činjenicu da si mi u krvi…
Dotukli su me stihovi sa radija: ''Ti zauvijek znaš da pripadam tebi…''
Poželjela sam se stisnuti kraj tebe...
Smijati se, osjetiti tvoj snažni zagrljaj, tvoj poljubac, milovanja…
Tražim da mi ruku stisne onaj koji mi je pružio toliko ljubavi…
I ruke dalje stoje ispružene u prazno…
Odazivam se, a nitko me ne zove.
Želim da se vratiš, ali samo onda kada postaneš drugačiji.
Toliko mi toga bez tebe ne ide…
Dani prolaze, a ja kao da stojim na mjestu.
Knjige miruju, stranice se ne okreću, naviru pitanja, slutnje i mogućnosti…
Ponašam se kao da sam još uvijek tvoja…
Odbijam druge, jer nemam hrabrosti prepustiti se… Nemam hrabrosti za novu ljubav…
Za nekoga tko će me ponovno prikovati uz sebe... zarobiti očima i okovati riječima…
Često se prisjetim tvog prvog 'volim te!'
Tada ti tu ljubav nisam mogla uzvratiti,
Boljele su me tvoje riječi i zbog toga sam bila ljuta na sebe…
Bilo me strah zavoljeti nekoga.
Bila sam dijete... Zbunjena…
Gledao si me i govorio da ću uvijek imati mjesta u tvom srcu.
Znala sam da me voliš.
Trudio si se pronaći put do mene... Na sve načine....
Ja sam samo slutila...
I kada si bio tužan, i umoran od svega, i kada ti je srce govorilo da me ostaviš...
Ti si ostao… Nadajući se…
Svaki dan…
A u meni je od početka bio neki neobičan osjećaj…
Podsvijest mi je govorila da te ne smijem zavoljeti... Da nisi za mene…
Da živiš drugačijim životom i kako ćemo teško uskladiti zajedničke želje i snove…
I drugi su mi to učestalo ponavljali.
Pokušavali me uvjeriti da se maknem od tebe, ali nisam to htjela.
Nisam im vjerovala...
Bio si uz mene kad si trebao i znala sam da ću sa tobom uvijek moći podijeliti tugu i radost,
Bila sam svjesna toga da si mi potreban.
I onda kada su svi putovi vodili k tome da ti i ja nemamo šanse zajedno,
Ja nisam odustala... Ja sam se nadala…
I tako… Malo po malo…
Pronalazio si put do mog srca…
Prodirao u mene… U svaku moju riječ, misli, ponašanje…
Postajao si dio mene…
Po prvi sam put nekome mogla izgovorit: volim te...
Po prvi puta sam u sebi osjetila pravo značenje tih dosada meni tako nepoznatih riječi…
Riječi koje sam poznavala samo iz filmova i ljubavnih romana,
Riječi kojih sam se tako bojala i čuvala za nekog posebnog…
Tebe, jedini…
Čiji su me poljupci navodili na grijehe, poljupci koji bi me opijali ljubavlju više nego bilo koje piće.
I tvoji mekani dodiri... Poput anđeoskih krila…
Držao bi me kao pticu na dlanu i svojim me riječima uvjeravao kako je naša ljubav najvrijednija.
Znaš li da su tada svi moji osmjesi bili podareni tebi?
A sjaj u očima… Gorio je samo za tebe...
Oh, toliko snova, toliko želja i osjećaja u meni se nikada nije rodilo…
Imala sam osjećaj kao da si ti ono što sam čekala dok sam rasla u svom zaštićenom gnijezdu…
Oh, kako je divno biti s nekim tko te može odvesti do zvijezda…
Do toga da imaš osjećaj da postojimo samo mi na ovom svijetu…
Ja za tebe, a ti za mene…
Sve sam to obožavala… A u meni je još i danas…
Danas, kada u srcu osjećam da više nisam ista…
Kada u trenutcima poput ovoga, spoznajem i priznajem svoje istine…
A istina je da se osjećam nekako prazno…
Kao da je nestalo ono nešto što mi je davalo nadu za sutra,
Nešto što me činilo sretnom u duši…
Nešto što mi je pomagalo da na trenutak zaboravim svu surovost ovog svijeta
I sve probleme koji su pritiskali moje misli i dušu.
I sada… Evo me na raskršću uspomena…
A tužan pogled kao da je nestao…
Zato, molim te, ne traži me ništa
Već samo pusti da se izgubim u jatu ptica gdje sam pronašla slobodu…
Slobodu koja mi se sada potrebna…
I znam da ću se još dugo vraćati na naša mjesta…
Razmišljati o tebi i nosit te u srcu…
Možda ću ti reći i da te ne volim, a opet, znat ćeš da si mi najdraži…
Možda ne kažu uzalud da ponekad prave ljubavi umiru….?!
I sada… U ovim posljednjim stihovima…
A možda i na kraju jedne ljubavi…
Želim da znaš... Osjetiš... Čuješ i uvjeriš se u to u što sam se pretvorila pokraj tebe…
U ženu koja voli…
Ženu koja nikada neće moći odoljeti tvojim usnama… Dodiru kada se ponovno sretnu ove dvije duše…
I doći će vrijeme kada ću se ponovno budit pokraj tebe…
Gledati te kako u miru počivaš svoj san…
I zato… Još neću dati svijeći da se ugasi…
Jer spojila je dvije duše…
Duše tako slične…
Duše koje se nikada razdvojit neće…
I u trenucima samoće poput ovog… Srce mi je nemirno,
Jer razum sa osjećajima bitku vodi…
A opet nedostaješ… Jer želim te ponovno osjetiti uz sebe…
Želim da mi vratiš onaj stari osjećaj… Osjećaj da smo sami na svijetu…
Da sam samo tvoja,
A ti samo moj… ''
07.01.2005.
posvećeno jednom posebnom momku sa Zadvarja
napisala sam kako je napisano odavno... gledajući datum zapravo i nije ali... puno se toga promijenilo... drugačija sam osoba... kao da sam dosta odrasla i navikla se da je stvarnost nešto drugačija... ali unutra... još sam 'mala' curica... djevojčica koja vjeruje i ljubav...
da, htjela sam među prvim stvarima to staviti ovdje... :) jer ipak... puno će sljedećih postova biti o njemu... i mojim dugim lutanjima zajedno sa njim...
Post je objavljen 11.01.2007. u 14:59 sati.