Crnilo zatamnjene sobe u kontrastu je s blještavim svjetlom izvana, koje se tek nazire kroz mali, visoko postavljen prozor u desnom gornjem kutu. Ima nešto zlokobno u činjenici, da tako jarko svjetlo uopće ne prodire u ovu malenu prostoriju. U mraku se jedva razaznaje pognuta figura čovjeka za stolom, glave podbočene rukom i tek naslućuju obrisi police s knjigama i križ na suprotnom zidu.
Unatoč svim zakonima fizike, jarko svjetlo ne prodire u sobu, a tama puzi prema rubovima prostora, nadirući polako kao morska plima.
Muškarac za stolom u potpunom mraku napamet čita iz knjige pred sobom. Lista stranice knjige i poluglasno mrmlja u bradu stihove koji sustižu jedan drugoga, kao molitva i kletva istovremeno. Njegov jednolični glas zvuči melankolično. Sjetno. Pokajnički.
- Jeronime, Vulgata nije gotova – šapćem mu preko stola, a moje riječi padaju na otvorene stranice Biblije.
Njegova ilirska tvrdoglavost i ustrajnost pomagale su mu dva desetljeća da pretoči Svetu knjigu s hebrejskog na vulgarni, narodski jezik. Sad misli da je prijevod na latinski gotov, kao da je riječ o tek nekoliko homilija, a ne cjelokupnom kršćanstvu, impregniranom u stranice papira.
On diže glavu i zuri u neprobojnu tamu ispred sebe. Ne govori. Nije ni potrebno, jer mu govorim izravno - moje su misli i njegove misli, a on samo posuđuje tijelo. Lutanja po Antiohiji i godine hermitizma u Halkidskoj pustinji naučile su ga samoći i trpljenju. Ne treba sugovornika, ali ga pozdravi i prigrli, kad ga providnost pruži. Zato sam neočekivano, ali dobrodošlo iznenađenje.
- Nemam volje ni snage, moj Bože – izgovara herezu, ali za mene nije heretik. Ne još. Brinem za njegovu dušu, jer zvuči tmurno. Možda ga nije iscrpio asketizam pustinjaka, već profanost svjetovnog života s Marcellom i Paulom. Udovice iz patricijskih obitelji od svakog bi sveca napravile bludnika, šapućem i dodajem, da je svojim prijevodima već okajao grijehe. Njegova lutanja po Trakiji i Maloj Aziji donijela su mu razumijevanje tolikih jezika, taman da sada, pred kraj života, skoro ništa ne razumije. Pa ipak su njegova djela svetačka. Samo su tijelo i um predugo zarobljeni u redovničkoj ćeliji bez svjetla. Prepušten tami, koju upija i širi kao bolest.
- Uvijek nešto radi, da te vrag ne zatekne u dokolici i ne uzme pod svoje! - govorim mu, ali on više nema volje ni snage. Šutke zuri u tamu pred sobom i čeka, da ja govorim za obojicu.Nastavljam:
- Dok si bio mlad, hvalio si brak, jer muškarcu daje djevicu. Ali, sam se nisi držao vlastitih savjeta, a sad je vrag došao po svoje – pomalo zlobno šapućem mu kroz tamu.
Jeronim konačno diže glavu i zuri preko stola, gdje se u mraku bjelasa ljudska lubanja na stolu, prijatelj i sugovornik u tami. Njegova posljednja svjetovna diverzija mora uspjeti. Tko još pažljivo čita crkvene biografije? De viris illustribus, povijest slavnih ličnosti ima tek jedno ime više i dva njegova sinonima - Paula i Saskia.
….
Kad se Hieronymus konačno probudio, prošla su stoljeća. Sad se zvao Rembrandt Harmenszoon van Rijn i konačno je mogao na svjetlo dana. U glavi nosi slike i sjećanja na jedno davno prošlo doba i neprozirnu tamu zamračene ćelije. Boluje od kronične depresije, pa iako vidi blještavo šarenilo svijeta, svjetlo ne ulazi u njegov um. Njime vlada tama, a tek mrvice povremeno zabljesnu i nestanu. Zadnji se trak gasi 1642., kad ode i Saskia. Ostaje okrenutost prema unutra, crnilo i gravura u bakrotisku "Sveti Jeronim u tamnoj sobi".
("Sv.Jeronim u tamnoj sobi" iz 1642. najbolji je Rembrandtov bakrorez neobičnog sveca-zaštitnika prevoditelja)
Post je objavljen 11.01.2007. u 14:36 sati.