Svatko se sjeća prvih ljubavi, zaljubljivanja, prvih poljubaca, držanja za ruke... I nakon što se prve veze raspadnu, brzo se zaborave sve trzavice, a sve lijepe uspomene kao da rastu... Nakon nekog vremena postaje idilično i takve uspomene njegujemo - lijepe i nestvarne, nerealne, subjektivne... Ali nitko ne živi potpuno u iluziji jer rijetki se pokušaju vratiti.
Nakon tih blesavih dječjih nježnih ljubavi dolaze one prave. Neke su "pravije" od drugih, neke ljepše, neke duže, neke strastvenije... no nešt im je zajedničko - ostavljaju gorak okus u ustima. Kada postoji bliskost, prava potpuna iskrena bliskost, preko nekih stvari se jednostavno ne prelazi. Neke granice se ne smiju ni iskušavati. I takve veze su bolne. a sve su takve...
No one can hurt you now
In this haven safe and sound
No one can save you now
From this grace you are drowning in
Just hold your breath on your way down...
I ako je to uistinu pravo, smijat ćete se do suza, gledati zvijezde zajedno, maštati o budućnosti, pisat si ljubavna pisama...ali i patiti kao nikada u životu. Svaka veza je zatvor - htjeli mi to priznati ili ne. Svojevoljno odricanje slobode i pristanak na kompromise. Ali čak niti to - kompromis je smrt. Niti jedna strana nije zadovoljno. Ovdje se traži stapanje dvije osobnosti u jednu. Uče se sasvim novi zahvati - kako voljeti nešto do tada nepodnošljivo, kako misliti na drugi način, kako prešutjeti, kako ga ne zviznut šakom po po nosa (pogotovo ako si jača) i još milijun drugih manevara... Ali to je sve ništa. Ništa ako stvarno volite.Svaki onaj trenutak zlobnih prebacivanja, niskih udaraca, durenja, šutnje i nerazumijevanja ne bih mijenjala nizašto. Ništa drugo nije bitno kao to. Ljudi su sebični, traže previše, daju premalo, ali... sve će se to kad tad vratiti. I neće biti jednostavno... Jer ljubav nema pravila, a svaka veza je tamnica...
This fortress of tears
I've built from my fears for you
This fortress won't fall
I've built it strong for you...
ali i to je ponekad utjeha. Liječi rane. A ako već sjediš u tamnici, lakše je ako nisi sam, zar ne? Svi se nečega bojimo, svi ponekad glumatamo, svi smo ponekad ružni (osim mene,naravno) i depresivni... Ali postoji netko tko sve to može podnijeti. Ako ne može, nije pravi čovjek kojeg biste vodili u tamnicu da vam pravi društvo... Ali ako može...
Nije istina da ljubav liječi sve. Nije istina niti da je sve ljepše, lakše, bezbolnije i sigurnije. Samo je manje osamljeno. A nekad mi to samo i treba. Tek toliko da se uhvatim za nečiju ruku, da znam da je blizu. Svatko tko traži više, traži previše. Nitko vas neće spasiti, nitko vam neće olakšati niti otkloniti nešto. Samo će stajati kraj vas. I to je sve.
No one can free you now
From the chains around your heart
Don't be afraid now
Just dive in this emptiness
And hold your breath on your way down...
Ali ljepše je potonuti zajedno. Meni je... A za ostale - koga ustvari briga...
Post je objavljen 10.01.2007. u 23:35 sati.