O Marini ne pricam nikome. Marinu ne spominjem i svi izbjegavaju spominjati je u mon drustvu osim moja 2 najbolja prijatelja. Naime, Marina, H., I., i ja smo cinili tandem iz snova. Nekoliko godina cak.
Sad je Marina udana zena, ceka bebu, a nitko od nas nije bija na svadbi. Mozda je i bolje tako.
ma nije M. kucka. Ni blizu. O njoj uvijek pricamo sve najbolje. Kad ti se jednom uvuce pod kozu, ne izlazi citav zivot.
Ali to ne znaci da ti ne mozes izaci iz njenog. I ja sam isto napravila. M. je u mnogim stvarima bolja osoba od mene. Ona je u stanju podici cili kafic na noge, zavrtiti glavom svakom muskarcu kojeg zazeli, partijati 100 dana bez prestanka..........
M. nikad ne laze. U najgorem slucaju, ona samo presuti. Sposobna je najboljoj priji oprostiti zalom s njenim bivsim i neprezaljenim deckom. Iza svoje debele maske, krije jedno malo prestaseno boice zeljno ljubavi. I nista vise.
U svojim nastojanjima da si nadje mjesto pod zvjezdama, zaboravila je nekoliko bitnih stvari, pokojeg covjeka, i ono dijete u sebi.
Ono casa kad se promjenila, zavrsilo je nase prijateljstvo. tiho kao sto je i pocelo. Bez svadja, mrkih pogleda i otrovnih komentara.
M. nikada nije bila osoba koja podnosi polovicne stvari. Sve ili nista. Nisam ni ja. Razloge naseg razlaza nitko ne zna, osim nas dvije(iako ce ona da je pitate reci da nema pojma, ali zna, nije ona glupa).
Pa zasto pisem o njoj?
Pa kako sam ja nezaposlena i imam puno slobodnog vremena, danas sam pretresala sadrzaj nekih kutija i pronasla njena pisma, cestitke, slike i slicne sitnice. Kao slaga na kraju, donijela je moja mama dvd s vjencanja da pogledamo.
Vidjela sam je taj dan. Mi smo zivile tek 2 m jedna od druge. Zasjala je kao i uvijek i ostavila sve bez daha. I mene.
I tako ja namistam dvd. Ne da mi se to gledat. pocinju one slike iz djetinstva. Nema ni jedne na kojoj smo mi. Nas cetvero. Ekipa iz pakla. To me ne cudi, ali me ljuti. Kako covjek moze zaboraviti jedan tako uzbudljiv dio zivota? Nije moguce da nas mrzi? Mi nju obozavamo. Ona to nece nikad saznati, ali to je istina. Pa ni jednu sliku.
danas na kavi pricam to prijateljima koje sam susrela nakon 100 godina u punom sastavu. samo su slegnuli ramenima.
Vracam se kuci sretna, jer smo napokon proveli par sati zajedno. mama navaljuje da joj ubacim i drugi dvd. Prisiljena sam gledati dok veceram. I srce mi stane na tren.
Ide ona grozno tuzna Sevina ''Prijateljice''. Kamera zumira M. Na tren mi se ucinila tuznom. Cak joj i prija do nje motira da provjeri da li je sve u redu. kamera odlazi. kad se vraca, vec je nova pjesma i M. plese sa sirokim osmjehom. Je li moguce da ju je dirnula ta pisma? Nekako me strah.
Isla sam je kod nje vecer prije svadbe da bih joj zazelila sve najbolje na svitu, da bi je zagrlila posljednji put i poljubila. Zvuci nevjerojatno, zar ne?
Ali nje nije bilo kuci. Poslije sve skupa nije imalo smisla. Nisam je htjela uzrujavati na dan vjencanja.
I tako je sve ostalo. Muk. I u dobru i u zlu.
Ali ja nju mislim svakodnevno otkad je znam. Zajedno smo djelile sve srice i boli, smijeh, suze i ljutnju.
A sad imam samo uspomene!
Covjek moze zadrzati osjecaje prema nekome,
a da ipak vise ne pristaje da oni upravljaju
citavim vasim zivotom i kvare ga.
S. de Beauvior ''Snaga stvari''
Post je objavljen 10.01.2007. u 21:59 sati.