Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/bjusrcu

Marketing

OPET SAMA








Koliko god pokušavala biti sretna,ne ide...Drži drži,pa popusti....Trenutno samo mislim o nekim mračnim i ružnim stvarima....Mislim o stvarima zbog kojih se gadim sama sebi...Mislim o ubojstvu...Ne samounojstvu...Već o smrti osobe koju volim i previše...Jer...Bilo bi lakše da ga nema...I da ZNAM da nećemo više biti zajedno,jer bi bio mrtav,a ovako...Stalno ta nada u meni,i želim je se riješiti,no nekako me sve upućuje na Njega i kao da mi Bog ne dopušta da odustanem...Jednostavno neki mi glasić u glavi govori Jelena,ne daj Davora....A istovremeno,kujem odvratne planove....Ma ugrozila bih svoj život,provela cijeli u zatvoru ako treba,ali sad stvarno-Želim da umre...DA nestane,da ode...Da ga više ne vidim,i da me više nikad ne pogleda onako zaljubljeno,a uplašeno,kao što to sada stalno radi...
Teško je kad nekoga voliš a želiš mu zlo...želiš mu najgore...I sve češće razmišljam o tome...I slobodno svi mislite da sam nenormalna i maknite se od mene,jer ipak sam samo još jedna glupača na ovom svijetu...Imam osjećaj da me nitko ne razumije...Nitko...I da sam sama...I da se ljudi sve više od mene udaljuju jer se većini ne želim otvoriti,jer sam povučena,jer ne želim biti u velikom društvu,jer ne želim biti u prostoriji krcatoj ljudima...I zato ljudi bježe.Jer shvaćaju koliko sam u izdeprimirana i ono,pazi da ne bi pomogli...Nema ljudi na ovom jebenom svijetu koji te neće ostaviti kada ovako pukneš kao ja..Ne postoji nitko tko će biti uz tebe čak i kada budu htjeli biti radije negdje drugdje...Ne postoje.Svakim danom sve više se budi nada u meni,da ću biti s njim,no onda...Ona moja loša,pesimistična strana ne dopušta mi da mislim pozitivno.
I danas opet,pred prijateljicama,koje obožavam,u parku,samo odjednom,počnu suze...Sram me je!Sram me je svog života,sram me je što se pred svima rasplačem,jer se ne mogu kontrolirati!!
Ja sam uvijek znala kada treba stati,gdje su granice,kada treba odustati,no zašto ovaj put kao da mi Bog to ne da?Zašto mi ne dopušta da zaboravim Davora?Zašto?
Mislim,sigurno ima i Bog svoje razloge zašto to radi.Bar se nadam tako.A opet ta nada sad nestane jer mi nešto kaže Aha,pa možda te Bog kažnjava zbog nečega.I šta sad.Kako dalje kada više nemaš kuda,nemaš kome?
Kako dalje kada se pretvoriš u osobu koja ne može više ništa prema nikome osjećati osim prema jednoj osobi?
Kada istodobno želite smrt toj osobi?
Ovo nije život,ne osjećam se kao da živim,osjećam se kao da sam u 8.mjesecu otišla iz ovog svijeta u svijet boli i patnje.Eto,to je moj život.Suze,nada,strah,pa opet nada,pa strah,pa bijes na kraju.Pa onda opet dobijem neke dobre razloge zašto da ne odustajem.Jer sznam da je jako malo prošlo otkad sam ga ostavila,i da mu sigurno treba vremena.
NE znam ja što će sada biti sa mnom i to vam iskreno kažem.Ne znam tko su ti prijatelji,ne znam kome vjerovati.Jer su mi 100 puta okrenuli leđa.Kao da me nitko ne voli se osjećam.
Bože pomozi mi




NE

Pitao si me volim li te,
a ja sam rekla ne.
Bojala sam se da ćeš otići
kada bi znao istinu.
Sada znam da sam pogriješila.
Volio si me no nisi to pokazao,
bila sam netko za tebe.
Slomila sam ti srce
i lila suze zbog tebe,
jer izgubila sam onog
tko mi je mogao dati sve
i to zbog jedne glupe riječi:
"NE!!!"


Grobu se spremam
a 18. godina mi je tek...
Živim na rubu, nadohvat sreći
nadomak bolu...
Grobu se spremam..
tražila sam oči boje dobrote
no na svijetu ih nema...
Grobu se spremam..
A ničeg nemam,
osim same sebe,
kome da se nadam
sad kad umirem
i nikome ne pripadam...

Post je objavljen 10.01.2007. u 21:11 sati.