Marketing
people, evo mene napokon :)
nisam mogla pisati
bila sam na putu
hvaaaaaaaaala vam na svim komentarima
velika ste mi potpora
trenutno ne znam što prolazim
ne prepoznajem ljude koje poznajem
i zato mi se čini kao da nemam prijatelje
ne razumijemo se više ko nekad
počela sam pisati roman
objavit ću prvo poglavlje
recite mi što mislite da mogu znati hoću nastaviti s pisanjem ili ne
evo ga:
TKO SAM ZAPRAVO JA
Nitko ne zna pravu mene. Uvijek se skrivam iza maske, živim tuđu priču. Svaki moj osmijeh je lažan. Ja sam kopija mnogih. Ne ponosim se time. Radim to da bih se uklopila. Nije lako živjeti u ovom svijetu. Lagala bih kada bih rekla da jest. Moj život se sastoji od toga da se probudim, odem u školu, vratim se i zaspem. Nemam sna. Nemam smisao života. Negdje sam ga putem izgubila, mislim prerano. Počeci su bili lijepi, nevini. Ubrzo se skupilo toliko toga lažnog da to više ne mogu podnijeti. Nemam kome reći za to, a kad bih i imala ne znam što bih rekla osim možda: žao mi je. Probala sam preko Crkve, ali ne ide. Probala sam preko ljubavi ali ljubav me nije htjela. Odlučila sam svoju dušu otvoriti vama, ljudima koji me uopće ne poznaju a nakon čitanja poznavat ćete me više nego itko prije. Moje ime je nebitno. Nikada mu nisam davala vrijednost. Imam petnaest godina i za svoju dob previše razmišljam, nepotrebno. Ponekad mi se čini da ne znam uživati jer savjest me stalno proždire. Želim zauvijek ostati sama jer mislim da je to jedini način da nekoga ne povrijedim. Česte promjene raspoloženja ubijaju ne samo mene nego i sve oko mene. Od hrpe prijatelja smatram da imam samo jednog: Nju. Uvijek se bojim da će mi ovi drugi zabiti nož u leđa. Važnija mi je od cijelog svijeta a ponekad mislim da Ona to ni ne shvaća. Žao mi je zbog toga. Problemi… Ne volim ih kao što ih nitko ne voli a ipak sam okružena njima. Živim u zgradi sa susjedima s još većim problemima. Moj najveći problem je samoća. Osjećam ju uvijek, čak i kada sam okružena ljudima koje volim. Smatraju me čudnom osobom. Ja nisam čudna. Nisam. Normalna sam kao i svi ostali samo mi treba malo više ljubavi. Koju imam, a i nemam. Kada napokon nađem nekog sličnog sebi i napokon mu počnem vjerovati, razočaram se jer vidim da je to njihova maska. Da, njihova maska ja zapravo moja stvarnost. Smijeh. Čudno, ali smijeh je česta pojava u mom životu. Ali dali je on iskren? Da li sam ja uistinu sretna? Ni nakon dugog premišljanja ne znam odgovore na ta pitanja. Tuga. Sveprisutna je. Tugu uvijek mogu naći. I u najsretnijem trenutku. Utjeha je rijetka ali snažna. Ponekad pomislim da se ni ja ne poznajem. Tada se naljutim jer shvatim da pretjerujem. Ja sam samo dijete. Ja uživam u svom životu, imam puno prijatelja i na živce mi ide škola i starci. Opet maska…
Post je objavljen 10.01.2007. u 20:35 sati.